Društvo

RAZGOVOR:PSIHOLOŠKINJA SANELA JOSIPOVIĆ – VRŠNJAČKO NASILJE PROBLEM, A NE POJAVA

Nasilje, riječ je koja je u današnje vrijeme sveprisutna u raznim oblicima i dešava se ne samo u školskom sistemu već u bilo kojoj društvenoj zajednici. Psiholozi kažu da nema osobe koja ne trpi određeni oblik  nasilja, jedni su nasilnici, drugi su žrtve, a treći su svjedoci nasilja. Ipak najosjetljiviji smo kada je riječ o djeci i bilo kom obliku nasilnog ponašanja nad njima.

Gošća  emisije “Radio između časova“ bila je psihološkinja Sanela Josipović, a na naše pitanje kako definisati vršnjačko nasilje i u kojim oblicima se javlja odgovara da nasilje uopšte predstavlja svaki oblik ponašanja koji ima za cilj nanošenje psihičkog ili fizičkog bola drugoj osobi:

-Ako pođemo od činjenice da u osnovi svakog nasilnog ponašanja leže agresivne tendencije, važno je naglasiti da nije svako agresivno ponašanje ujedno i nasilno ponašanje. Agresivnost kao biopsihološki motiv ima adaptivnu funkciju u cilju odbrane od prijetnje ili zadovoljenja potreba. I u konfliktnim situacijama agresija može da se javi trenutno, da bude reaktivne prirode na neki spoljašnji događaj ili ponašanje koje pojedinac doživljava kao ugrožavajuće. Međutim, ono što jasno determiniše nasilno ponašanje, a tako i vršnjačko nasilje, jeste prije svega:  jasna namjera da se povrijedi druga osoba-vršnjak, ponavljanje takvog ponašanja kao i disbalans snaga između aktera nasilja, preciznije rečeno imamo nasilnika koji ostvaruje moć nad žrtvom kod koje je dominantno osjećanje straha. Kada govorimo konkretno o vršnjačkom nasilju u školi onda ga definišemo kao prethodno opisanu pojavu sa naglaskom na to da se dešava u vršnjačkoj interakciji među djecom u samoj školi, ali i u školskim dvorištima, igralištima, na putu od kuće do škole, dakle u svim situacijama i na mjestima povezanim sa onim segmentom života djeteta koji se odnosi na školu. Vršnjačko nasilje u školi se najčešće javlja kao: fiičko nasilje, yatim verbalno, emicionalno/psihološko nasilje kao što je etiketiranje, ucjenjivanje, nazivanje pogrdnim imenima, ogovaranje, podsmjevanje, potom socijalno nasilje kao isključivanje djeteta iz vršnjačke grupe, izolacija, nesaradnja, nedruženje…, ali moram pomenuti i seksualno nasilje danas posebno izraženo u kombinaciji sa internet nasiljem i zloupotrebom različitih snimaka i fotografija.

Koji je osnovni razlog nastavka potrebe za nasiljem i koji su tipovi djece podložni da budu nasilnici, a koji da budu žrtve?

-Razlog se ne može definisati jednostavno kao jedan i jedini. Pomenula sam agresivnost kao tendenciju koja leži u osnovi nasilja. Da li će agresivnost zadržati adaptivnu funkciju prilikom odrastanja svakog djeteta ili će eskalirati u neželjenom pravcu zavisi od mnogo faktora. Prije svega, osvrnula bih se na makrosistem; kulturni i društveni kontekst u kom obitavamo, koji svojom ideologijom, normama, standardima i vrijednostima određuju sadržaj  kojim će taj složeni proces nastanka jednog mladog socijalnog bića biti determinisan. Nažalost, u dugogodišnjem procesu tranzicije, u kom je došlo do poremećaja društvenog sistema i značajne regresije i distorzije kulturnih vrijednosti, tako da postojeća implicitna kultura ili tzv. Nepisana pravila promovišu agresivnost kao osnovni instrument postizanja cilja, altruizam i empatija postaju sve manje poznati i priznati oblici socijalnog ponašanja, upadljiva je netolerancija i neprihvatanje različitosti. Veoma značajno je naglasiti da su mnogi oblici komunikacije na svim nivoima društva u velikoj mjeri neprihvatljivi i nekonstruktivni. U takvom kontekstu onda funkcionišu i svi faktori koji vrše taj isti proces socijalizacije djeteta; prije svega porodica, kao primarni agens socijalizacije, često je dezintegrisana, disfunkcionalna, socio-ekonomski urušena, i veoma često sa neadekvatnim i neusklađenim stilom vaspitanja djece. Na drugom kraju kontinuuma pomenula bih medije gdje se nasilje promoviše kao glavna senzacija, a kozumerizam i zvijezde rijaliti programa postaju dominantni uzori ponašanja i uspjeha. Tako vrlo često kod djece imamo oponašanje neadekvatnih modela, bilo da se radi o nasilnom roditelju koji i sam koristi nasilje u instrumentalne svrhe, bilo o nekom virtuelnom agresivnom junaku akcionog filma ili video igrice, koji sve češće postaju osnovno okruežnje u odrastanju djece. Posledično razumljivo je da dolazi do toga da se na nasilje, ako se i primjećuje u školi, vrlo često ne reaguje ili se ne definiše na pravi način, što dalje otvara put ka njegovoj eskalaciji. Djete koje je podložno da bude nasilnik vrlo često je i samo pretrpjelo traumu nekog oblika nasilja. Takođe, takva djeca često potiču iz porodice gdje se nasilno ponašanje toleriše ili se ne postavljaju jasne vaspitne granice s jedne strane, ili gdje se djeca neadekvatno i previše kažnjavaju sa druge strane. U grupi nasilnika često se nađu djeca koja prolaze kroz neki težak i traumatičan period u životu.

Djeca žrtve su uglavnom introverti koji imaju nisko samopoštovanje, povučena su, pasivna, oprezna, tiha i osjetljiva, povlače se, uplašeni su i anksiozni. Često su žrtve djeca koja se dosta razlikuju od druge djece po bilo kom osnovu: fizičkom izgledu, etničkoj i nacionalnoj pripadnosti, posebnim sposobnostima ili pak nedostacima.

Šta je sa trećim tipom djece koji su svjedoci nasilja?

-Djete koje je svjedok nasilja u školi vrlo često može da ima ambivalentna osjećanja u odnosu na nasilje koje uoči. Prije svega tu mislim na to da li će da kaže nekome da se takvo nasilje dešava; često djeca u takvoj situaciji neće da učestvuju da ne bi bili okarakterisani kao tužibabe, a često postoji opravdan strah da i sami ne postanu žrtve nasilnika, te pribjegavaju konformističkom načinu reagovanja, što je takođe model reagovanja u današnjem društvu uopšte. Od krucijalnog značaja je upravo zato edukovati djecu o tome šta je zaista vršnjačko nasilje u školi i o potrebi da se ono prijavi.   [image_with_text image=’http://www.radiohercegnovi.net/wp-content/uploads/2016/12/vrsnjacko-2.png’ title=” title_color=” title_tag=”]

Gdje je u tome uloga roditelja?

-Uloga roditelja je ipak od najvećeg značaja. Kada govorimo ili o mogućem razvoju budućeg školskog nasilnika ili žrtve, akcentujemo rani razvoj djeteta kao najvažniji period koji određuje cjelokupan psihološki rast i razvoj jedne osobe. U tom periodu, kad je djetetu neophodno pružiti svu potrebnu pažnju, njegu i ljubav, leže osnove za stvaranje osjećaja bazične sigurnosti koje je od krucijalnog značaja za djetetovo kasnije zdravo psihološko funkcionisanje. Postupci roditelja u ranom djetinjstvu oblikuju i njegove karakterne crte koje će se ispoljavati u svim njegovim kasnijim interakcijama. Kakvo god genetsko naslijeđe da nosi svaki pojedinac, pravilan i usklađen roditeljski vaspitni stil, ima potencijal da gradi psiho-socijalno zdravog pojedinca. Pružanje bezrezervne ljubavi, postavljanje jasnih granica, bez prezaštićivanja djeteta sa jedne strane ili pretjeranog i neadekvatnog kažnjavanja sa druge strane, stvoriće potencijal kod djeteta da na konstruktivan način toleriše frustraciju, usmjerava svoju agresiju, stvori osjećaj sigurnosti, samopouzdanja, pozitivne slike o sebi. Takođe, vrlo je važno rano početi razvijanje prosocijalnog ponašanja; osjećanja empatije i sposobnosti tolerancije u odnosu na druge, kao i vještine komunikacije. Mislim da je tu roditeljski model ponašanja od velikog značaja.

Ako do vršnjačkog nasilja već dođe u školi, roditelj, kao posredni učesnik bilo u ulozi roditelja djeteta žrtve, nasilnika ili svjedoka, mora biti aktivni učesnik i saradnik škole u riješavanju ovog problema.

Kako zaista riješiti problem?

-U riješavanju problema vršnjačkog nasilja u temeljima njegovog nastanka, neophodan je multisistemski pristup. Tu prije svega mislim na već pomenuti društveno-kulturološki kontekst kom su potrebne korijenite promjene. Škola kao centralna tačka u tom sistemu nije sama generisala problem vršnjačkog nasilja da bi ga mogla sama i riješavati. Ali, svakako da postoje strategije koje se razvijaju u cilju riješavanja ovog problema na nivou školskog sistema što je već dijelom kod nas i učinjeno kroz projekat „Škola bez nasilja“. Osvrnula bih se na ono što najviše zabrinjava kod pojave nasilja danas uopšte, a tako i kod vršnjačkog nasilja u školi, a to je nedovoljno prepoznavanje i neadekvatno reagovanje. To je prvi i osnovni urgentni korak, prije svega, da se svaka pojava nasilja u školi odmah prijavi bilo od strane učenika, nastavnika ili roditelja. Djetetu žrtvi je potrebna pomoć da izađe iz kruga nasilja, jer trpi strašne fizičke, psihološke i emocionalne posljedice koje, svjedoci smo i takvih slučajeva, mogu biti pogubne. I djetetu nasilniku je potrebna pomoć: često se u pozadini nasilja koje čini kriju anksioznost, preživljene traume, nedovoljno samopoštovanja koje pokušava da stekne upravo tako što muči žrtvu. Zato je neophodno raditi na stalnoj edukaciji djece, roditelja, školskih poslenika, zatim na promovisanju društvenog prosocijalnog ponašanja i zdravih oblika komunikacije na svim nivoima društvenog funkcionisanja, kao i pružanja adekvatne psihološke podrške i djeci i roditeljima i stalnom razvijanju preventivnih programa. Svakao u riješavanju ovog problema, kao predstavnik psihološke struke, dužna sam da istaknem da je psihološka pomoć i podrška neophodna u mnogo većem obimu nego što je danas dostupna kod nas i nadam se da će taj nedostatak biti prepoznat i riješen u neko skorije vrijeme.

Ostavite Vaš komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com