Please assign a menu to the primary menu location under MENU

Kultura

NOVA IZLOŽBA U GALERIJI „JOSIP BEPO BENKOVIĆ“: CRTEŽI VLADIMIRA LALIĆA I SLIKE MARIJE ŠEVIĆ

U gradskoj galeriji prvi put je ovog ljeta bila otvorena izložba  kojom je predstavljen bogat fundus ove ugledne institucije, a s prvim danima septembra najavljuju novu postavku. Riječ je o izložbi koju su kao nagradu na prošlogodišnjem i ovogodišnjem Hercegnovskom zimskom salonu zaslužili dvoje mladih umjetnika Vladimir Lalić i Marija Šević. Izložbu će u četvrtak 8. septembra u 20 sati  otvoriti hercegnovski  istoričar i teoretičar umjetnosti Nikola Lopušina.

U katalogu koji prati ovu izložbu tekst „CRTANJE KAO MUZIKA U DJELU VLADIMIRA LALIĆA“  potpisuje magistarka istorije umjetnosti Vladana Kosić.

-Malo je onih umjetnika koji svoju duhovnost i kreativnost ispituju, probaju, razvijaju u raznim smjerovima i na različite načine. Crtačku dijaristiku Vladimira Lalića, nemoguće je sagledati neovisno od ritmova njegove muzike koja je prateći činilac ili konstitutivni element osobenih mu slikarskih namjera. Upravo muzika može biti sagledana, konačno i poistovjećena sa najčistijim slikarskim ponašanjem, i to izvan mogućih istorijsko-stilističkih kategorizacija, piše Kosić.

[image_with_text image=’http://www.radiohercegnovi.net/wp-content/uploads/2016/09/Samoća-ugljenpastel-i-tuš-na-papiru-50×70-2014.jpg’ title=” title_color=” title_tag=”]  Potom podsjeća na djelo „Filozofija umetnosti“, Gordona Grejama koji navodi na moguće razumjevanje umjetničke vrijednosti koja počiva na osjećanju, kako osjećanju umjetnika, tako i na emocionalnom uticaju djela na publiku.

-Ako je zadovoljstvo uobičajeno objašnjenje vrijednosti umjetnosti, onda je i izražavanje osjećanja uobičajeno shvatanje njene prirode. Čini se da se u tom manevarskom polju, autor sasvim dobro osjeća, te se smjelo kreće na relaciji apstraktno – konkretno, predmetno – bespredmetno. Slikarska ploha prihvata inicijalni impuls, koji se potom oslobađa svih formalnih ograničenja, ovaploćuje u čistom vidu, bez dodatnih objašnjenja i naknadnih dokazivanja. Evocirano sjećanje, osobeni rukopisni amarkord, otisnuto je suptilnim slikarskim ponašanjem u crtežima Uspomene, Sećanje, Dokumenti II, Zapis I, Dnevnik rekonvalescenta. Formalno i tematski veoma složeni, predstavljaju jednu dobro promišljenu strukturu djela nastalu iz ideje koja umjetnika nije navela da crtačkom vježbaonicom ispituje materijalizaciju svoje ekspresije, te varira tehnicističke i pikturalne fenomene. Ne, ovo su djela koja su nastala iz sopstvene slikarske potrebe, jasne emocije i živog sjećanja. Brzi spletovi poteza, način slaganja prostornih dispozicija apstraktnih formi, uspostavljaju odnos pun napetosti, nagovještavajući nešto što treba tek da se desi. Neka tiha unutarnja muzika diktira liniju koja ocrtava koncept djela, zadužena da obrazloži svojevrsno shvaćenu formu lica ili tijela, koja mora biti pregledna i lako čitljiva, određena do vjerovatno preciznih granica voluminoznosti poteza… Nadgornjavanje između crnog i bijelog, složeno je u likovni korpus znakova, utkanih u cjeloviti crtački tekst u kojemu se emotivna i misaona dubinasukobljavaju ali ne isključuju jedna drugu. Autor, razumije se, figurom fiksira opštost čovječije egzistencije, njegovo opiranje prolaznosti. Minuciozno ocrtavajući arabesku skrivene emocije, kontura se oslobađa opisnosti u svrhu izražajnosti. Porjeklo simboličnih detalja, sa njihovim trompe-l’oeil efektom, spada u repertoar fingiranih predmeta nastalih iz potrebe zaoslikavanjem i to je ako ne i ključna tačka za razumjevanje Lalićeve umjetnosti. Prizor koji čini okosnicu slike se ne rasipa. Crtež ostaje ekspresivan, ali nikada neobuzdan. Tako je slikanje kao samostalna aktivnost, komplementarna sa ostalim kulturnim potrebama koje zaokupljuju ovog umjetnika, što dozvoljava moguća tematska i fenomenološka prožimanja u slikarskom radu. To je ipak stvar okolnosti koje on čini se ne izbjegava, ali dakako i unutrašnjih potreba i raspoloženja, zaključuje Vladana Kosić.

SLIKE MARIJE ŠEVIĆ : POKUŠAJ POVRATKA U PROŠLOST I KREATIVNA MEMORIJA

Ivan Šuković, umjetnik pisao je za katalog tekst o slikama Marije Šević, a kao moto izabrao rečenicu Andreja Tarkovskog „Ako nam neko govori o svojim utiscima iz djetinjstva, možemo sa sigurnošću reći da ćemo imati dovoljno materijala u našim rukama za formiranje kompletne slike o toj osobi.“

[image_with_text image=’http://www.radiohercegnovi.net/wp-content/uploads/2016/09/1.jpg’ title=” title_color=” title_tag=”] Šuković dalje navodi: razumijevanje djetinjstva kao istorijsko-vizuelnog diskursa može se tumačiti s različitih aspekata interdisciplinarnosti uspostvaljanjem veze između umjetnosti i socijalne rekonstrukcije. Foto albumi često predstavljaju odnose u porodici, ukazuju na određena sjećanja gdje se vizuelni narativ interpretira i na taj način nas upoznaje sa prošlošću. Analizirajući prošlost posredstvom fotografije bavimo se radikalnim i važnim pitanjima u tumačenju ili kreiranju ličnih profesionalnih identiteta. Fotografije vremenom opominju na prolaznost, ali ostavljaju prostora za sjećanje na ideal djetinjstva i nevinosti, vezu sa prirodom, igrom, fantazijom, bezbrižnošću i ljubavlju.

Ciklus slika Marije Šević je pokušaj ponovnog povratka u prošlost, u kojem se njena umjetnost projektuje kao kreativna i radikalna memorija, ali istovremeno ostavlja mogućnost stvaranja „novog shvatanja“ identiteta u postojećem trenutku. Koristeći stare porodične polaroidne fotografije koje služe kao referenca za slike, umjetnica donosi ideju sjećanja kao neki čin mašte i susreta sa različitim vremenima i  događajima koji uspostavljaju relaciju gdje se uspomene iz djetinjstva rekonstruišu i povezuju s onim čega više nema.

Pred nama su portretisani roditelji umjetnice koji, očigledno je, predstavljaju konkretno stanje razigranog i srećnog erosa, koji bitiše na pragu vrata koja vode u zajednički život. Realni prizori sa fotografije prevedeni u medij slike ne ostavljaju utisak doslovne citatnosti, već umjetnica koristi metod blurovanja gestualnosti i postojeće atmosfere. Međutim, ovakvim postupkom ne želi da “uprlja” postojeći kontekst, niti da potrese i destabilizuje zabilježeni događaj, ugrozi autentičnost fotografije. Ovaj pristup može da se tumači kao prolazni utisak, koji daje osjećaj povlačenja, naglašavajući iluzorno prisustvo fotografskog referenta i sugerišući da fotografija dočarava snagu potrebe da se prezentuje ljepota zabilježenog.

Umjetnica rekonstruiše događaj i kao da želi da ga pretvori u skladište za pojmove i slike iz prošlosti u kojima bi mlada ljubav njenih aktera mogla da živi u dimenzijama bezvremenog i beskrajnog….

U tom odnosu umjetnica postaje saučesnik, pa čak i stvaralac novog značenja koje je prevela u svoj jezik, a sve u želji da se okrene prošlosti, kako bi održala emotivno odvajanje od predmeta i istovremeno pozvala se na snagu zabilježenog događaja. Demistifikujući jedan porodični zapis umjetnica registruje lični ili opšti obrazac, u kojem nostalgija i nedostajanje predmeta, mirisa, događaja, likova i riječi prerasta u proces koji ujedno daje mogućnost da se ta uskraćenost tretira kao prednost. Žak Derida ističe da to suočavanje istovremeno postaje i uslov za našu budućnost. Derida podsjeća da se tuga i sreća (patnja ili blaženstvo) međusobno definišu i kontaminiraju i dodaje da nema tuge bez buduće sreće i nema sreće bez buduće tuge. Ako sreća i tuga nisu razdvojene jedna od druge, uslovi čiste sreće i tuge nisu mogući, zaključio je Šević.

Ostavite Vaš komentar

Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com