Kultura

NAGRAĐENI  NA 14.  TRGU OD KNjIGE

Žiri Trga od knjige u kome su bili Gojko Božović, Voislav Bulatović i Đorđe Malavrazić, predsjednik , o priznanjima na ovogodišnjem sajmu odlučio je jednoglasno: plaketa za izdavački poduhvat godine pripala je hercegnovskoj Knjižari So i beogradskom  Magelan Presu za knjigu:  Vita Kotoranin, neimar Dečana, autora Rista Kovijanića. U obrazloženju je između ostalog navedeno da je  ova „danas raritetna knjiga pretvorena  entuzijastičnim zalaganjem i inventivnim pristupom urednika u modernu fotomonografiju, koja zbog ovog novog obličja ne gubi karakter istoriografske studije. Tekstualna osnova obogaćena je predgovorom Živojina Rakočevića, razvijenom bilješkom o autoru iz pera njegovog unuka Bratislava Stipanića i pogovorom i književno oblikovanim fusnotama Nikole Malovića, koji je bio i pokretač poduhvata. Novim, elektronskim rješenjima sloga, te velikim brojem fotografija detalja i cjeline Visokih Dečana i freskopisa u njima, uvećana je ne samo privlačnost nego i informativnost Kovijanićevog teksta. Tako je na nov način osvijetljena ličnost fra Vite, franjevca i graditelja iz Kotora, grada koji je u 14. vijeku, kada su podizani Visoki Dečani, bio glavna kapija Zete i Raške prema zapadnom svijetu i romanskoj kulturi. Ovo izdanje je primjer produktivnog odnosa prema kulturnom nasljeđu.“

Plaketa za ediciju  pripala je  Zavodu za udžbenike, Beograd za ediciju: Izabrana dela Branka Ćopića u pet tomova

-Riječ je o antologijskom izboru iz kompletnog Ćopićevog djela koji je načinio, sa predgovorom, Ranko Popović, univerzitetski profesor iz Banjaluke. On je izdvojio, prema svojim mjerilima, najboljeg Ćopića, ostavljajući po strani njegove neposredno angažovane tekstove. U pitanju je originalna zamisao, čijom se realizacijom na izuzetan način obilježava stotinu godina od rođenja nekad najpopularnijeg pisca u Jugoslaviji, miljenika svih generacija. Ovo izdanje doprinosi novoj valorizaciji Branka Ćopića i usmjeravanju čitalačke pažnje ka djelima sa naglašenije estetskom vrijednošću unutar njegovog opusa. Knjige su veoma lijepog izgleda i odišu toplinom karakterističnom i za samog Ćopića, obrazložio je žiri.

[image_with_text image=’http://www.radiohercegnovi.net/wp-content/uploads/2016/07/IMG_0412.jpg’ title=” title_color=” title_tag=”]

Za najljepšu knjigu plaketom je nagrađen  izdavač  Besna kobila iz Zemuna za knjigu Morski vuk, Rif Rebsa objavljena u ediciji Stripčine.

-Strip već odavno ne predstavlja ni marginalnu, ni sporadičnu, ni zanemarljivu pojavu. Te priče u slikama, kako bi glasila najjednostavnija od njegovih mogućih definicija, nesporno su izborile svoje mjesto u biblioteci koja odražava duh vremena, pa makar to bilo i činjenicom da je prije više od pola vijeka u Francuskoj osnovan „Centar za izučavanje književnosti grafičkog izraza“. Dodjeljujući Nagradu za najljepšu knjigu Morskom vuku, slobodnoj adaptaciji čuvenog romana Džeka Londona, potekloj iz pera francuskog umjetnika Rifa Rebsa, Žiri je, osim što je bio saglasan o nespornoj umjetničkoj vrednosti samog stripa, besprekornoj opremi, izuzetnom izboru materijala i preciznoj tipografiji, želio da istakne i značaj napora izdavača Besna kobila i njegovu ambiciju da učvrsti poziciju stripa na ovim prostorima ne samo kao devete umjetnosti, već i da, objavljivanjem grafičkih romana, dosljedno razbija famu o stripu kao petparačkoj zabavi, ocijenio je žiri Trga od knjige.

Konačno, – izdavaču  Pčelica – Juing, Čačak – Podgorica za knjigu:  Priče iz šume, autora Nikolete Novak,  koju je ilustrovao  Aleksa Jovanović, pripala je plaketa za dječiju knjigu godine, uz obrazloženje  da ona  predstavlja  objedinjeno izdanje – zbirku osam slikovnica iz istoimene edicije ovog izdavača. Ova vaspitno-obrazovna slikovnica, koja djeci približava zanimljivosti iz biljnog i životinjskog svijeta šume, pokazala je, zahvaljujući laganoj naraciji autorke i izuzetnim ilustracijama Alekse Jovanovića, te optimalnom spoju njihovih vještina, da u ovoj oblasti izdavaštva domaći autori mogu u potpunosti da se mjere sa kvalitetnim licenciranim izdanjima. Knjiga Priče iz šume je u velikoj mjeri uspjela da odgovori ne samo zabavnoj i informativno-vaspitnoj, već i spoznajnoj, iskustvenoj, a prije svega, estetskoj funkciji, koju po svojoj prirodi slikovnice moraju da zadovolje.

Nakon što je saopštio odluke o nagradama publici je i završnu riječ na ovogodišnjem Trgu od knjige uputio  Đorđe Malavrazić i  prokomentarisao da se  ponekad  u ovakvkim prilikama kaže: „Mnogo je zaslužnih, a malo nagrađenih“.

– Zaista je ovom prilikom bio  veliki izbor, ali nagrađeni autori,  su  isprednjačili barem nekoliko koraka isped ostalih, pa im od srca čestitamo. Čestitamo i organizatoru na uspjelosti manifestacije i publici koja je svako od prethodnih večeri ukrašavala svojim prisustvom, pažnjom,  i učešćem. Ovih dana na sajmu knjiga čule su se mnoge lijepe izreke o knjizi i čitanju, a meni je najviše zapala za uho jedna koja je, pomalo, i utopijski znak pitanja – ona da je Borhes zamislio raj kao biblioteku. Možda je slično pomišljao  ne bez svake utopijske nade i naš nekadašnji sugrađanin Zuko Džumhur, u svojim predsmrtnim časovima. Poslednja tri mjeseca on je proveo sa svojom ženom  Vezirom u hotelu „Plaža“ gdje su ga jednom posjetila tri crnogorska književnika, i on je zamolio najmlađega među njima Miraša Martinovića, koji je ovo i zabilježio, da izađe na balkon i vidi je li pun mesec, i kad se vratio, Marinović je rekao: „Jeste pun je mjesec“, a Zuko je  rekao  „znam, jer kad je pun mjesec ne mogu da spavam“, i onda je dodao: „smrt ne bi bila tako teška, kad bi tamo moglo da se čita“.  Ovo nije rečeno bez izvjesne pogodbenosti u načinu saopštavanja, a niko zaista ne može da kaže kako je, ustvari, tamo. Dok smo živi, da uživamo u čitanju knjiga, tih kombinovanih iskustava, tih, na mali prostor svedenih i sabijenih velikih životnih intenziteta, poželio je Malavrazić.

[image_with_text image=’http://www.radiohercegnovi.net/wp-content/uploads/2016/07/IMG_0417.jpg’ title=” title_color=” title_tag=”]

U ime nagrađenih organizatorima i brojnoj publici obratio se Zoran Živković koji je podsjetio na  Konfučijevu misao  koja govori više o ljubavi nego o nagradama, ali govori i o jednom i o drugom: Ceniti više napor nego nagradu, to je ljubav.

-Ova nagrada dodeljena „Izabranim delima Branka Ćopića“, ima jedan značajan kulturološki aspekt. Ovaj žiri, ovaj festival, na ovom divnom mestu zabeležio je jedan izdavački čin koji u kulturološkom smislu predstavlja reakciju na jednu lošu tradiciju koju imamo, ne samo u kulturi, nego uopšte u jednoj državnoj tradiciji na ovi prostorima. Naime, kako koja država postane ili nastane, ona poništava ono što su države pre njih stvorile. To se često  oličava u onim menjanjima naziva ulica.  I Branko Ćopić je bio pisac, koji je u ideološkom smislu puno više učinio za onu Jugoslaviju nego njeni samozvani ili stvarni velikani. Ali, kada se pažljivo pročita Branko Ćopić, kada se uzme jedno od njegovih najpoznatijih dela, kao što je delo „ Doživljaju Nikoletine Bursaća“, i ako to pažljivo pročitamo, pri kraju te knjige, Nikoletina  kaže  Jovici Ježu: „Jovice, danas ćeš da obučes onu svoju belu košulju, da se obriješ, izlazimo na Sitnicu, na Kosovo ravno.“  I pored tog ideološkog aspekta, gde su ti partizani u Bosanskoj Krajini, koji su nam postali mili zahvaljujući Branku Ćopiću, stavili onu zvezdu na čelo, iznad i ispod svega toga progovorio je onaj osnovni vid koji je doneo taj oslobodilački impuls   u  naš veliki narod.  Branko je tom knjigom hteo da kaže da narodi koji imaju mit, mogu da imaju i stvarnu istoriju i stvarnu tradiciju. Mi ovim činom, objavljujući ga kad on nije više u modi, kad nije novi pisac,  hoćemo da pokažemo da treba da čuvamo tradiciju da je nastavimo na jedan najprirodniji, estetski i etički način.

Ovaj grad, kao povlašteni grad koji jedini direktno gleda na izlaz iz Bokotoroskog zaliva, koji na neki način vapi za komunikacijom, sačuvao je tu drevnu i značajnu mediteransku karaktetristiku da ostaje grad komunikacija, grad koji je otovren za nova prijateljstva, ali koji čuva i stara i značajna prijateljstva i stare i značajne veze .  Ovaj festival knjige  je na neki način rekacija na ono što danas donosi masovna kultura,  a ja ću vas  podsetiti na  rečenicu iz Hardijanovih memoara „Pošto zablude, mržnje i gluposti imaju trajno dejstvo, ostaju nam knjige“, rekao je Živković.

„BOTUNADE“ VLASTE MANDIĆ: MIRISI, UKUSI I BOKEŠKE BOJE

Prije dodjele sajamskih priznanja priređena je promocija nove knjige Vlaste Mandić „Botunade“ Knjuiževnik Nikola Malović, predstavio je i autorku i djelo i između ostalog rekao:

– Vlasta Mandić je možda poslednja žena renesansnog kova,  zato što se u sve razumije, ona je, poslovno, arhitektica, žena koja je podigla Kotor posle zemljotresa, zato što je vodila računa o adekvatnoj sanaciji. Vođa je klape Bisernice Boke, davalac ruke Opštini Kotor. Malo malo pa pođe da da kakav besplatan savjet,  biološki je baka,  kapetanica je, kako se nekad govorilo za žene kapetana, i sama je kapetanica jer je mnogim projektima sama kormilari. Ona je kulinarski performer, autor je legendarne, gotovo kultne knjige “Bokeška kužina”, koja je do pojave knjige “Gulozece iz bokeške kužine” naše  Marine Stanišić  bila prva  takva luksuzna knjiga sa zalivskim specijalitetima.

Publika je, zapravo, u problem po čemu će je jednoga dana pamtiti, Vlastu Mandić, po knjizi “Bokeška kužina”, ili knjizi “Botunade”. Tu se radi o dvije različite knjige. Jedna je,  kulinarska, luksuzna, u punom koloru, tvrd povez, veliki format. A druga je, ova pred nama, koja je sastavljena od 36 dramoleta, gdje mi samo vidimo dramske dijaloge, između Luce, Mare, Marijete, Toma, Draga, Antona, ovoga, onoga, bez dramskih didaskalija, bez ikakvih objašnjenja. Šinjora Vlasta pravi jedan novi kotorski svijet i bokeški.

[image_with_text image=’http://www.radiohercegnovi.net/wp-content/uploads/2016/07/IMG_0374.jpg’ title=” title_color=” title_tag=”]

Malović je objasnio i što su “Botunade”?

Botunade su podbadalice, botunadu  definiše primjerom u svom legendarnom rječniku romanizama, Vesna Lipovac Radulović : “ Ne može se drugčije švogat’, jedino ako ti da koju botunadu”, kako bi se, uslovno rečeno, prevelo sa bokeškog jezika “Sa nekim ljudima se ne može drugačije iskazati na diplomatski način, već samo uz upotrebu botunade“, što bi bila gotovo formula.  Postavlja se pitanje, odkud Vlasti Mandić  taj  osjećaj da iz naše realnosti, koja nikad nije bila ružičasta, odkud joj ta vještina da izvlači na površ ono što je smiješno, i što je svakodnevno. Ja mislim da se čovjek takav rodi. O čemu piše žena koja je zamiritala da bude možda najbolja poteštatica grada Kotora, a to vam je gradonačelnica, samo kada bi politički sistem kao nestranačku ličnost pripustio da bude gradonačelnica. Piše o Kotoru uzduž i porpijeko, o odnosima između komšija i susjeda, supružnika, ljubavnika, turista i mještana, o životu u kužini, oko stola, o životu u kući i onima koji svaku kuću stalno  kuriožaju, o pomorcima, ženama pomoraca, o danima kad se išempja jer je doba karnevala, o istoriji, politici, običajima, o starosti i mladosti. Kod Vlaste ima muzike, mirisa, ukusa i raznih bokeških boja, od plavo-bijele mornarske, do multi kolora naroda, rasa i gustoznih sastojaka u svakom jelu iz zalivske kužine, rekao je Malović.

Vlasta Mandić  objasnila da je riječ  o životnom  iskustvu koje su baštinile sve generacije  iza Drugog dvjetskog rata.

– Podizali smo se, kako? U kući, kad bi došli gosti, djeca su bila po strani ali su slušali šta se dešava, poštovali su se straiji ljudi, slušalo se što  govore, a ja sam imala sreću, moj otac je bio 18 godina stariji od moje majke, da su u našu kuću dolazili svi njegovi prijatelji, vrlo značajni ljudi od kojih se imalo šta čuti. Moje su uši uvijek bile znatiželjne, jednostavno takva sam po prirodi, i ja sam to sve upijala. Kad je došlo vrijeme da ja napišem ovu „Botunadu“, jednostavno ti su likovi izlazili. Ima jedna vrlo nostalgična botunada gdje ja tačno opisujem te likove imenom, i to mi je jako drago da ostanu, barem u mojoj „Botunadi“ vrlo značajni ljudi, mislim da će ovdje, pretežno  Novljani znati, ko je doktor  Bjeladinović, koji je recimo, iz svoje palate išao u sivo odjelo sa crvenom leptiricom, vozio je malo biciklo, a imao je mantil preko ramena, znači tako skockan, elegantan išao je na posao u bolnicu. Ili Savo Starović, direktor Jugooceanije, čovjek koji je rođen kao lord, ima lodrovsko držanje, imao je znanje, imao je sve. Ili gospođa Anuška Zloković koja još sa 96 godina, bila je profesor francuskog i italijanskog jezika, prevodi dan danas. To su ljudi, jednostavno, takvog kova kojih više nema. I njima sam posvetila jednu takvu „Botunadu“, a ja sam od njih sve  poprimila. Jednostavno, svemu tome je išlo u prilog to vrijeme komunizma za koje danas kažu da je mnogo laži bilo, a ja vas pitam gdje su danas istine?

Upoređujući taj period sa vremenom danas Vlasta Mandić je rekla  da su nekada generacije  bile povezane, poštovale jedna drugu, i primale jedna od druge.

– Danas je jaz među generacijama, one od 25 godina ne interesuju što imaju reć oni od 45 godina itd. Znači jedna oseka u nasljedstvu, u  tradiciji… Ja sam upravo bogata zbog toga i jako sretna. Iako sam recimo kao dijete jednog  rentijera kome su  otac  i djed bili jako bogati, ostala bez ičega jer su nam   iza rata sve oduzeli.  Ja nikad to oduzimanje nisam shvatala teško, jer sam mnogo stvari dobila. Mogla sam da studiram, koliko hoću, išla sam u muzičku školu, na balet na Primorca plivala. Imali smo tako jedan organizovan život društveni, sportski, kulturni, da su to vrijednosti koje su više meni ostale nego jedna kuća koju više nemam. Ovo je nešto što ja baštinim u sebi i na čemu sam, u pravom smislu zahvalna.  Zbog toga mislim da je ova „Botunada“ važna. Dobila sam  veliki kompliment od direktora gimnazije u Kotoru, koji je mlađi čovjek, a koji me pozvao da održim pormociju knjige u amfiteatru ispred 500 đaka. To je prava stvar, jer je to mjesto gdje se botunade moraju čitati, da djeca dobiju malo boje, mirisa, ukusa, toća o toj nekoj  prošlosti, o kojoj vrlo malo znaju, a mislim da će „Botunada“ koja je pisana u dramoletima  dati opis svega onoga što djeca preskaču, da će je sa zadovoljstvom čitati,  mislim da ta uloga „Botunade“  ima  značaj koji meni jako godi, objasnila je Mandić.

[image_with_text image=’http://www.radiohercegnovi.net/wp-content/uploads/2016/07/IMG_0424.jpg’ title=” title_color=” title_tag=”]

Trg su pjesmom  do naredne godine zatvorile Bisernice Boke, a organizatori su podsjetili da je na sajmu proteklih godina izlagalo više od 200 izdavača i knjižara z Crne Gore i okruženja, ali i ovlašćenih distributera najznačajnijih stranih izdavača, realizovano je više od 350 raznih programa osmišljenih da podstiču čitanje i ukazuju na prave vrijednosti – zato neka i poruka našeg završnog izvještaja ostane – moto ovogodišnjeg sajma – hvalimo se knjigama koje smo pročitali!

Ostavite Vaš komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com