IzdvojenoSport

MARINKO KOVAČEVIĆ – VRHUNSKI SPORTISTA MORA BITI I DOBAR ČOVJEK!

Za priču o dobrim djelima, uspjesima i plemenitim, vrijednim ljudima, uvijek je pravo vrijeme. Jedan od takvih je i naš sugrađanin Marinko Kovačević koji je svoj život, ali i živote brojnih drugih mladih ljudi, u ovom gradu i šire, inspirisao svojom ljubavlju prema košarci, naučio ih osnovnim principima igre pod obručima ali i života. I još uvijek to radi, marljivo i predano.

Za uspjeh koji je sabrao u prethodnim godinama, kao košarkaš i trener, sekcija Sportskih novinara Herceg Novog i Sekretarijat za društvene djelatnosti, dodjelili su mu je nagradu za životno djelo. Na Večeri šampiona ponosno je istakao da je srećan i zahvalan zbog nagrade za košarkaška postignuća, a potom priznao da je njegov najveći uspjeh njegova porodica, supruga, djeca i unučad.

Fotografije, napisani članci, osvojeni pehari, čuvaju od zaborava podstignuto i doživljeno. Pričom ih prenosi mlađim generacijama u svojoj porodici, svjedoči kako je to bilo na parketu, a potom na klupi kao trener, dok druge, na terenu, i danas uči kako postati čovjek i košarkaš.

Tu se nalazi sve o mojim počecima na terenu na Karači pa do današnjih dana, moj cijeli sportski život, kao igrača i trenera, koji je duži od 50 godina. Ovo mi pomaže da se sjetim svega, šta sam radio, šta se događalo. Kada sve to sagledam mislim mnogo za jedan život. Vaterpolo mi je bio osnovni sport, a košarku sam igrao onako. Trenirao sam plivanje i vaterpolo do 17 sati, a uveče bih dolazio na teren na Karači gdje su me doveli moji školski drugovi, Miško Vuković i Boban Drašković, nagovorili me a poslije me zarazili, ispričao je te večeri legendarni Marinko Kovačević.

Prisjećajući se košarkaških dana kazao je da je poslije jednog prvenstva koje je mnogo dobro odigrao imao ponude i Bosne i Jugoplastike, ali su ga nagovorili da pređe u Rabotnički, klub koji je 1976 i 1983 igrao finale KUP-a Jugoslavije.

-Nisam bio svjestan, premda sam davao toliko koševa na prvenstvu, da me čeka naporan rad i veliki trud i volja da se savlada sve predstoji u klubu u koji ću da igram. Dvije godine sam trenirao i čekao, nisam ulazio u igru, možda koji minut da odmori neko od starijih igrača, nije bilo rotacija igrača kao danas. Sve do jednog trenutka nakon poraza i sastanka koji smo imali redovno poslije svake utakmice, kada je igrač koji je na mojoj poziciji rekao da ćemo gubiti dok god Marinko sjedi na klupi jer je on duplo bolji igrač. Tako sam počeo da igram i ja mu to nikada neću zaboraviti. On je na kraju te sezone i odustao od igranja a ja postao igrač sa prosjekom od 20 poena po utakmici. Bez lažne skromnosti, nije bilo igrača koji je mogao da me zamjeni. Igrao sam po 40 minuta, postizao dosta, jedno vrijeme bio i jedini u konkurenciji sa Dalipagićem za najboljeg strijelca, kaže skromno Kovačević.

U svojoj karijeri nije uspio da dosanja samo jedan san, Olimpijske igre, a to je bilo ono što je želio kada je kao dijete krenuo iz Herceg Novog.

Jedini žal iz tog perioda je što nisam bio na Olimpijadi, a bio sam kandidat. Moj trener Lazar Lečić je na stručnom savjetu odlučio da ne idem ja na Olimpijadu 1976 u Montreal. Igrao sam za reprezentaciju svjetskih prvaka i vodio sam se kao reprezentativac, sve to piše u KS Jugoslavije, ali nisam igrao i nije mi žao ni Svjetskog ni Evropskog prvenstva nego samo Olimpijade. Kada sam pošao iz Herceg Novog kao dijete, to je bio moj san i moja želja. To je jedini žal, a sve ostalo što sam uradio i postigao u košarci, mogu samo da poželim drugima koji su učesnici ovog sporta, ispričao je Kovačević.

Kako kaže najbolje pamti utakmice evropske lige, kada su došli do finala Kupa kupova.

Tada sam odigrao utakmice života. Niko nije vjerovao, a mene je nosila pjesma u Skoplju dok cijela sala pjeva – naprijed Jugoslavija! Svima sam dao po 30 koševa i to su mi najbolji momenti igranja u Rabotničkom.

Potom ga put vodi u Budućnost koja je pravila plan da uđe u Prvu ligu, što je i uspjela poslije dvije godine.

-Iz tog perioda najupečatljivija mi je utakmica protiv Kumanova, direktna utakmica za ulazak, pobjedili smo na produžetke i dao sam 55 poena. Poslije toga sam se vratio u Herceg Novi, odlučio da ostavim košarku kao igrač i da se posvetim trenerskom pozivu.

Sa terena na Karači kreću od nule, da bi poslije dvije godine igrali Prvu B ligu.

Tada je to bila mnogo jaka liga u kojoj su bila 24 kluba Jugoslavije, a inače se jugoslovenska liga tada smatrala najjačom u Evropi. Veoma sam ponosan na taj uspjeh mada sam bio početnik u trenerskom poslu i to je najveći uspjeh KK Primorja uopšte. Nezapamćeno vrijeme i doživljaji na košarkaškim utakmicama tada u Herceg Novom, gdje je bilo više publike na našim nego na Jadranovim utakmicama. Sala je bila mala, u OŠ „Milan Vuković“, ali bila je skroz puna, nije se moglo prići, sjeća se Marinko Kovačević.

Sve što je uradio temeljio je na velikom entuzijazmu i svojoj ljubavi prema košarci, a da li bi to mogao ponovo, još jednom u životu, kako kaže – nije siguran.

To je mukotrpan rad, a danas je drugo vrijeme, svi traže rezultat preko noći, nema niko strpljenja da sačeka. Dva puta je Primorje, sa svojim igračima iz Herceg Novog napravilo najveće uspjehe, jednom Primorje, jednom Mediteran. Sa domaćim igračima, iz beton lige, došlo je za dvije godine u Prvu B. Drugi put, od škole košarke KK Mediteran, gdje sam okupio djecu od sedam godina, kada su napunili 18, i oni su ušli u prvu ligu. Ovdje ima djece, ima rada i ima ko i da radi, treba samo strpljenja i da im se omogući prostor za rad.

Osnovno je da vrhunski sportista mora biti dobar čovjek, primjeran u svemu.

Djeca ne smiju da zapostave školu, mora da se voli sport kojim se čovjek bavi, mora da se žrtvuju druge stvari a ne sport na račun škole. I škola i sport mogu, ali neke druge stvari koje danas zaokupljuju i odvlače pažnju djeci, oduzimaju mnogo vremena, bude neka druga interesovanja djece i u takvim uslovima teško je postati vrhunski sportista. Vrhunski sport je veliki rad i treba vremena, rad pravi igrača, talenat čini 2%, potrebno je veliko ulaganje u sebe. Ko to shvati i uradi, biće vrhunski sportista!, savjet je Marinka Kovačevića.

Nije se nadao da neko iz košarke može da dobije nagradu za životno djelo u Herceg Novom, kazao je Kovačević i istakao da mu je drago što je neko prepoznao ono što je uradio za sport u gradu.

-Ovdje sam najmanje igrao, ali sam se vratio i radio kao trener i stvarao igrače. Napravili smo veliki uspjeh. Čini me ponosnim jer su ljudi u gradu prepoznali šta sam uradio u košarci, i ne samo to, nego šta sam uradio u procesu treniranja. Od kada se bavim ovim poslom u Herceg Novom je pod mojim trenerskim nadzorom bilo  oko 2 000 djece koje sam trenirao i svi su postali  dobri ljudi. To je ono što me posebno čini ponosnim! Sve ovo mi je milo i drago  i srećan sam, ali vjerujte, moje životno djelo nije košarka, moje životno djelo te večeri sjedalo je u četvrtom redu Dvorane Park. To su članovi moje porodice. Žena se obradovala ali mi je rekla „Nemoj da donosiš pehar, ne mogu ni ove čistiti!“ Kuća nam je puna pehara. Unuci su još mali, unuke i nisu toliko, ali najsrećniji sam što će imati o kome i čemu da pričaju.

Nekoliko riječi posvetio je Herceg Novom, gradu u kojem je najviše stvorio, u kome je  najduže djelovao.

-Nije moguće živjeti i raditi u jednoj sredini a da ta sredina, taj prostor, ljudi, amosfera, ne utiču na vas. To se ne može izbjeći, to je život, ali ono što trener stvaralac nikad ne smije zaboraviti je – svoj sopstveni put, svoje JA, svoj izraz…. Mislim da za sebe mogu reći da to nisam nikad smetnuo s uma, kazao je Marinko Kovačević u razgovoru posle uručenja nagrade.

1 komentar

Ostavite Vaš komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com