DruštvoIzdvojeno

KSENIJA MATOVIĆ:  HERCEG NOVI  JE MOJA ITAKA

Ovonedjeljna rubrika Srce bira Herceg Novi donosi  priču o bokeškoj plavoj vili, kako piše Viktorija Samardžić, o  pjesnikinji, novinarki  – Kseniji Matović.

Ksenija Matović je rođena 6.06.1973.godine na Cetinju. Osnovnu  i srednju školu završila je u Herceg Novom, gdje i živi, a Filozofski fakultet, smjer sociologija,  u Novom Sadu. Prvu zbirku poezije, „Preludij“, objavila je kao osamnaestogodišnjakinja, u izdanju novosadske izdavačke kuće „ Slavija“, koju su za štampanje toplo preporučili književnici Dušan Kostić i Miraš Martinović. Njenu drugu knjigu poezije, „ Orfeonautika“, je  2013.godine  objavilo Hercegnovsko Pozorište. „Orfeonautika“ je između ostalog imala privilegiju, da se u okviru pratećeg programa, predstavi na renomiranoj međunarodnoj smotri pozorišta „ Sterijino pozorje“. „Obol” predstavlja, njenu treću zbirku poezije, koju je objavilo IP “ Orfeus” iz Novog Sada.  Zbirka, koja je doživjela drugo izdanje, specifična je  po tome što je objavljena i na grčkom jeziku. Veliku podršku  njenoj promociji, dala je Ambasada Grčke u Crnoj Gori, Nj.E. Sotirios Athanassiuou, ambasador  i Gerasim Hristatos, ataše za kulturu. Matović je od 2018. do 2019.godine, svake srijede, na portalu beogradskog časopisa MediaSfera, objavljivala veoma  čitanu kolumnu “ Škurin”.

U septembru 2019. godine, njene dvije pjesme, kojima je učestvovala na konkursu Podgoričkog art festivala ( PAF), bivaju zapažene između čak 208 pristiglih radova iz regiona, te Matović biva uvrštena u knjigu “PAF poezija”, u kojoj je mjesto našlo svega 16 autora. Podsjetićemo, da je Matović i autorka  Vodiča kroz Crnu Goru, prvog  koji je, pod pokroviteljstvom   Ministarstva turizma, štampan ubrzo nakon obnavljanja nezavisnosti države. Vodič je, osim na našem, objavljen na ruskom i engleskom jeziku.

Ksenija Matović  je bila zaposlena  firmi  “Stylos” u Novom Sadu, u kojoj je osnovala prestižnu književnu manifestaciju „Stylosova agora“, čiji su gosti bili Dušan Kovačević, Svetislav Basara, Matija Bećković, Duško Trifunović… Ksenija je objavljivala poeziju u različitim književnim časopisima nekadašnje Jugoslavije. Radila je kao  novinar listova  „Dnevnik“  i „Blic“, a autorske tekstove objavljivala je u časopisu „ Zemlja“. Trenutno je zaposlena kao dopisnica lista “Dan” iz Herceg -Novog.

Osim u oblasti književnosti, Matović je  dala doprinos i sportu, pa je kao plivačica PVK Jadran i reprezentativka Crne Gore u doba SFRJ, osvajala brojna zlatna  odličja na republičkim, državnim i međunarodnim prvenstvima.  Bila je višetruka šampionka  Južne regije Jugoslavije  na 100 i 200 m prsnim stilom.

Majka je sedamnaestogodišnjeg  Borisa Basare.

Dugo godina ste živeli i radili u Novom Sadu, ali ste ipak odlučili da se vratite u Novi. Zbog čega?
U Herceg – Novi se nisam vratila iz Novog Sada, u kojem sam živjela punih deset godina, već sa Kipra. U grad me je vratio splet ne  baš najugodnijih životnih okolnosti.

U to vrijeme, povratak sam  smatrala  ličnim porazom. Herceg – Novi, više nije imao šta da mi pruži. Naprosto, grad i ja se više nismo prepoznavali. Ni ljudi u njemu.

Samo je more bilo isto…. i poneko jedro. I odatle smo krenuli ponovo da se otkrivamo i dajemo jedno drugom.  Sada već punih 17 godina.

Da li vam je nedostajao naš grad dok ste živeli tamo?

Ukoliko mislite na Novi Sad, mnogo. Svi njegovi mirisi i vjetrovi. Sve njegove skale i trgovi. Svaki kamen i svaki val. Ponajviše more. Težak miris Dunava, uvlačio se u nogavice čineći korake tromim. Nije umio da se presvuče u boju. Da se uzburka. Ni sitne školjke, na koje sam s vremena na vrijeme nailazila šetajući kejom, nisu pjevale crvene priče barbuna. Ćutale su na dlanu, nekako uvijek u istom godišnjem dobu. Kao se da je to uvijek bila zima. Bar mi se tako činilo. Ili nisam umjela da slušam. Često sam se uspavljivala mišlju, da se ipak nalazim na mjestu na kojem je nekada modrilo Panonsko more i kako zapravo nekim čudom, hodam po njegovom dnu.

Utoliko je svaki povratak gradu i moru, svaki zaveslaj njegovim stradama i valama, bio  okrepljujući.

Šta vas je Novi naučio u profesionalnom smislu?

Najispravniji odgovor na Vaše pitanje, glasio bi poput odlomka iz pjesme “ Itaka”, Konstantina Kavafija.

“Itaka ti je dala divno putovanje.

Da nema nje, ne bi išao na put.

Ali nema ništa više da ti da.

I ako je nađeš siromašnu, Itaka te nije prevarila.

Tako si mudar postao, s tolikim iskustvom,

pa ćeš razumeti već, šta to Itake znače”.

Možete li da nam u nečemu uporedite Novi Sad sa Herceg -Novim?

Teško da  se mogu porediti dva  po svemu različita grada.

Plašim se da i uz najbolju volju, ne mogu naći zajednički imenitelj.  Osim da su mi oba u srcu.

 

Veliki ste zaljubljenik u Grčku, koju ste posetili i ove godine, obišavši Krit. Kakve utiske nosite sa ovog putovanja?

Grčka je zemlja mojih  predaka. Samo tamo je moj korak lak, a duša spokojna.

Putovanje pamtim po vjetru jačine 9 bofora, koji  je usidrio i gradove i brodove. Po školjkama, “ ubranim” između seka i Rogova, koje sam nosila u džepu, skupa sa špicama limuna. Po Posejdonovom hramu na vjetrovitom rtu Sunio, dvijema jarebicama, nijemim i nježnim riječima rasutim po bijelim krijestama valova, nakon kojih je bura stala, a brodovi krenuli ka svojim ostrvima. Pamtim ga, po  prvom jutru u Herakliu i kako je iz kamenih lavova fontane na trgu, oticala tišina, okamenjenim maslinjacima i vinogradima Festosa, crvenim i crnim hodnicima Knososa u kojima su disali bikovi. Po moru maslina koje osvaja obronke planina. Kako je mirisao na koze i so. Pamtim ga po jednom modrom i zelenom danu, koji se skotrljao niz usku, krivudavu kaldrmu   Arhanesa i pijan od gorkog krićanskog vina, zaronio u Egej. Kako su ruke staraca razbrajale komboloi od ćilibara i kako su  sa mirisom fave, kroz  grilje minijaturne taverne, tekle  Hađidakisove “ Ulice snova”. Po jezeru Agios Nikolaos u kojem se po predanju  kupala Atina i čiju dubinu još niko nije izmjerio, utihlim glasovima grnčara u Gurnji,  rtovima bola Plake i Spinalonge, čudesnim ulicama, škurama, zelenim narandžama, raskošnim stablima fikusa i tamarisa Ierapetre, Libijskom moru, na čijim leđima smrt pada lako. Uskim i krivudavim ulicama Hanje punim mirisa i kolura. Po Princu ljiljana, Zmijskoj boginji, paunovima, jatu delfina…..Po ljudima, zbog kojih je svaka kuća, bila dom.

Šta to nema na Kritu što ima u našem gradu i obrnuto?

Nostalgija, za boljim vremenima. To naš grad ima, a Krit nema. Herceg Novi propada decenijama, temeljno i duboko. Agonično. U  svakom segmentu. Žao mi je što to govorim, ali treba reći istinu. Mrvi se između prstiju. Drobi. A mi….Mi ćutimo. Podjednako temeljno i duboko. Kao da se radije sjećamo ljepših vremena, nego što bi se za njih borili. Kritu, s druge stane, ne nedostaje ništa.

Osnovnu i srednju školu ste pohađali ovdje. Kako pamtite taj period života i detinjstvo u Castelnuovu?

Pamtim po  prijateljstvima koja i danas traju i silnim snovima.  Veća od snova, jedino je bila  moja mašta. Maštala sam  da živim u svetioniku. Da upravljam pajperom. Da brodeći i hodeći  otkrivam neka nova mora i kopna. Ili naprosto hodoljubim svijetom poput Zuka Džumhura. Onda sam silno željela da budem arheolog.  U to vrijeme sam se često vidjela u sred Maču Pikčua. Danas je to samo varijacija na naziv grada, bojim se.

Objavili ste tri zbirke poezije: “Preludij”, “Orfeonauka” i “Obol”. Da li inspiraciju za pisanje upravo crpite iz Novog?

Između ostalog i iz njega.

Da li postoji pesma koju ste napisali/posvetili vašem gradu?

Ne. Ali postoji kolumna  „ Škurin“, koja je godinu  dana, od 2018.do 2019.godine, objavljivana svake srijede na portalu veoma čitanog beogradskog lista MediaSfera.

Naredne godine, MediaSfera, će  objaviti „ Škurin“ u štampanom obliku. I za Vas eksluzivno, ilustracije za „ Škurin“, baš kao i rješenje korica, radiće naš izuzetni umjetnik Boris Šuberić, u čijoj meštarskoj radionici „ Pasara“, rastu  vjetrovi, vali i jedan grad, koji toliko volimo. „ Škurin“ je omaž gradu i ljudima u njemu.

Interesantno je da ste poslijednju zbirku “Obol”, izdali i na grčkom. Kako je došlo do toga i koliko ste ponosni?

Kada se barka mojih predaka iz Grčke, prije nekoliko vijekova oslonila na maslinasto sive obale Crne Gore, pod jezikom su nosili obol. Vjerujem da je tako bilo. Novčić koji se mrtvima stavljao u usta, kako bi platili na vječno veslo osuđenog vozara Aheronta.

Kako su im u tom trenutku zeleno zamirisali maslinjaci Pele koje su ostavili za sobom? Da li su im se tuđe planine učinile modrijim, a obala pitomijom? Jesu li poredeći boje mora, na prste brojali ribe što su ih nahvatali prvom mrežom? Jesu li spuštajući pogled na šake nažuljane od mača i jedara osjećali stid…olakšanje ili ništa od toga jer su nosili tajnu. Da li su oči mog pretka u tom trenutku vidjele moje oči, ili su moje gledale kroz njegove?

Borhes, pišući priču „ Teolozi“, poručuje „ Niko neće biti pušten iz zatvora, dok ne plati i posljednji obol“. I nismo platili. Ni moj predak ni ja. Sva je tajna bila sadržana u krvi.  Samo jedan sloj zbirke „ Obol“ tuče ovim crvenim damarom. Drugi je matafizički. Metempsihosis – seljenje duša, o kojem su govorili Pitagora i Platon, a koje su bile sastavni dio Orfičkih misterija.Sopstveno živo sjećanje na hram u kojem sam, otvarajući  usta, puštala da šikne  morska pjena i riječi besmrtnika, poput plime i koje su  punile strahom one koji su došli po odgovor.

Na stopala, pred kojima  se punila činija mlijeka, kao dar za zmije što su na uvo šaputale tajnu crnom mahovinom obraslog stepeništa, kojim je znao i smio da hoda samo onaj koji je jedini znao da pjeva. Orfej. Dvojstvo jednog. Obol u ustima je usud za na vječno mirenje trajno rascijepljenog, Apolonijskog i Dionizijskog, umjetnosti i stvarnosti , riječi i života, biologije i poezije.

Obol u ustima je himna moru.
Pjesme su zazvonile na svom izvornom jeziku, a naročito sam ponosna na Ambasadu Grčke u Crnoj Gori, koja je stajala uz mene na svakoj promociji. Posebno na NJ.E. Sotiriosa Athanassioua, ambasadora Grčke u Crnoj Gori u Gerasima Hristatosa, atašea za kulturu, koji su dali nemjerljiv doprinos afirmaciji ove zbirke.

Autorka ste veoma poznate kolumne u gradu – “Škurin”. Da li ste ostvarili glavnu zamisao ove kolumne i da li se nešto promijenilo na bolje?

„ Škurin“ je dobacio mnogo dalje od Herceg Novog, ali jeste storija o gradu. Kanada, Novi Zeland, SAD, Norveška, Kina, Njemačka, Francuska, Italija, Maroko…. ukoliko ne računam republike bivše Jugoslavije, su zemlje u kojima je bio veoma čitan. Riječ je o  netipičnoj kolumni.

Svaka je počinjala poezijom i u sebi sadržala tri do četiri priče, a nerijetko i poetski izvod.  Poseban šug su mu  davali romanizmi. Tako je čudesno, probijajući sve jezičke barijere, tekao ka zaista brojnim čitaocima. Jezik je bio način da se ožive neke od zaboravljenih riječi, ali i sredstvo satire. Pun humora,  oživljavao je  oriđinale, presvlačio događaje, izvlačio upečatljive karakterne  crte naših sugrađana, smjelo otvarao pitanja mentaliteta, razobličavao, nazivao pravim imenom….

Kroz 50 kolumni, smijalo se i plakalo.

Otvorio je škure malog primorskog grada, iza čijih grilja se tek odvija stvarni život. Govoreći lokalno, pričao je priče o svim gradovima i ljudima. Ukoliko se Vaše pitanje odnosilo na to  da li je „ Škurin“ učinio ljude boljim.Nije. Ali je učinio život snošljivijim.

Koji bi bio po vama najveći izazov ovdje?

Ostati normalan.

Zbog čega vaše srce bira Herceg Novi?

Zbog toga, što je on moja Itaka.

 

Fotografije iz privatne arhive Ksenije Matović

 

1 komentar

Ostavite Vaš komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com