IzdvojenoKultura

GOŠĆE ART DIJALOGA RHN: ANTONIJA NOVOSELAC I IVANA KOVAČEVIĆ – PLESNI KORAK JE MAŠTA

Novogodišnji koncert KSC „DIANO“   počeo je pričom koju je ispisala i izgovorila u onom finom mraku gledališta Dvorane „Park“ mraku u kome je publik a ušuškana, puna iščekivanja, radoznalosti, snažnih emocija. Storija je pisana srcem a autorka je dugogodišnja članica ovog izuzetno uspješnog kluba Ivana Kovačević. Naravno, radila je u neizbježnoj saradnji i pod budnim okom  Antonije Novoselac koja je osnovala i sigurno i maštovito vodi KSC „Diano“ .

Tom pričom i mi započinjemo zapis o „Dianu“  snimljen  u „ART DIJALOGU“ Radio Herceg Novog. Autorka fotografija uz tekst je Vanja Berberović.

Kakav čudan početak – mrak, čovjek bolje vidi u mraku jer dušom gleda, a ne očima. Možda ne prepoznajete moj glas, i možda se pitate šta je ovo , zar nisam došao da gledam svoje dijete ili prijatelja kako pleše na ovim daskama? Moraću da vam priznam da niste došli samo da gledate, došli ste da osjetite. Tu sam po ko zna koji put, i opet se nadam da ni ovo nije poslednji. Na ovim daskama koje su kroz ovih 14 godina pretrpjele toliko naših skokova, pirueta, padova, ali i emocija, 14 godina sa vama draga publiko nije malo a jako je brzo prošlo. Kroz sve ove godine Diano smo prošetali na raznim takmičenjima, nastupima i festivalima , različitim seminarima i trenerima. Promijenile su se generacije igrača, promijenila se i publika. Diano se i smijao i plakao, i sve je to sa vama podijelio baš na ovim daskama. Toliko se toga promijenilo a mi i dalje rastemo, rastemo i nadamo se da su umjetnost i ljubav koju plesači osjećaju jednaki onoj koju i vi u publici osjetite. Mogla ih dugo još da pričam o Dianu, o trenucima pred nastup kada nam se dlanovi znoje a srce lupa tako glasno da nadjača ritam muzike, baš u tom momentu smo sigurni da je vrijeme da zakoračimo na scenu. Dragi moji plesači, tu sam da osjetim svaki vaš korak, da sa vama podijelim tremu jer, kako mi svi kažemo, jednom plesač – zauvijek plesač….“

Uz priznanje da je uvijek  zadovoljstvo pričati o „Dianu“ koji se  prepoznaje ne samo na gradskim i regionalnim već i na evropskim scenama pitali smo Ivanu  šta još pamti  iz godina koje je provela u ovom klubu.

Ivana Kovacevic

I.K:   Pamtim dosta toga, jer prvo sam proplesala pa sam prohodala. Najviše pamtim te koreografije iz djetinjstva, kada sam bila džoker ili pirat sa Kariba. Kasnije, više pamtim tremu i euforiju, proslavljanje svakog uspjeha i radost nakon koncerata.“Diano“ je počeo prije 14 godina i rastao je. Raste i dalje i mi sa njim.

Antonija Novoselac komentarisala je novogodišnji koncert.

A.N: Koncert je bio emotivan kao i većina dosašadnjih. Po prvi put 14.koncert je bio sasvim usklažen,  kompaktan,  od doprinosa tehnike, igrača, do ljudi koji su uskočili da pomognu iza scene, asistenata, roditelja, rodbine naših članova,  svi su se posvetili ovom koncertu. Zadovoljna sam ne samo trudom već i brzinom kojom djeca savladavaju stvari. Dešavaju se padovi  ali me je zadivilo kako su sve to prevazilazili, kao da je to sve prirodno. Većina od naših članova neće biti profesionalni igrači ali znam da su naučili i znaju- kada padnu treba  da ustanu i krenu dalje. To je u skladu sa onom porukom, da se plesom može iskazati nešto što ne možemo reći riječima.

Šta je sve potrebno za dobar nastup?

I.K: I talenat i emocija i želja, sve je to  potrebno za nastup. Nije to samo do treninga, nas dvadesetak na nastupu smo postali  toliko međusobno bliski da se razumijemo i bez komunikacije. Nisam talentovana za ples koliko za sport ali ples se ne mora iskazati samo tehnikom već je bitka emocija i umjetnost, sve to zajedno je  bitno.

Za Antoniju  najvažniji trenutak je radost koju  donose djeca.

A:N: Od kada uđu do kad izađu iz „Diana“ to  je radost. Nas 14 godina drži parola –zabranjena je riječ ne mogu. Ljudi odustaju često ali mi to ne radimo. Nekada nešto odložimo, ali ne  trajno. Gledamo po djeci kda dolaze nove generacije sve nam je teže ne kod pokazivanja koraka, to nije problem , najveći je izazov zadržati dijete više godina u sali. Da dijete  i dalje ima želju da se bori i uči. Kako igraču ponuditi nešto što će ga motivisati? Sve češće generacije nemaju viziju šta žele, rade stihijski. Ljudi dođu na koncert, vide ih i tada sve djeluje lako.Kostjukov ima ogromno iskustvo ali  ogroman rad tome prethodi to je ono što zovemo  lakoćom a to je i najveći izazov. Korak je mašta instrukotra. Najteže je pedagoški pristup da bi se izvukao maksimum iz svakog člana. Naši plesači su na svim takmičenja omiljeni kod svih konkurenata, oni su objektivni,  ako je neko bolji jednostavno  priđu i čestitaju. To je sportski, fer i korektno. Filtriram stvari ne prihvatam svačiju metodiku rada, uzmem ono što je najbolje i  mom karakteru blisko.

Ivana uz smijeh na ovu priču dodaje: ako u „Dianu“ kađete  da nešto ne možete  dobijete kaznu, 300, 400 trbušnjaka ili izađete iz sale. To je odlična lekcija koja se teško zaboravlja.

Jako je upečatljiva vezanost igrača za „Diano“ a Antonija smatra da je do toga došlo spontano.

A.N: Mi smo porodica, mogu da vas razdvoje kilometri ali to ne znači daljinu. Na novogodišnjem koncertu pojavile su se naše Anđela Kovačević, Senada Brkić, Nina Ivanović , Rada Božović koja je i sada pomagala na koncertu,  i svaki put su tu , one su inače  u Rimu , Beogradu, jedna plovi, ali kada se sretnemo  kao da smo svakodnevno zajedno. Nakon koncerta smo pričale , zagrlile se i nemam osjećaj da su negdje otišle. U Sali i na sceni nedostaju ali nemamo osjećaj udaljenosti, razdvojenosti. To je naš najveći uspjeh.

Ivana potvrđuje Antonijino mišljenje i dodaje da je u kontaktu  sa dosta ljudi iz njene  generacije ali i sa mlađima i  starijima.

I.K: Čujemo se posredstvom društvenih mreža. Naše teme su ples ili pisanje, to nas najviše vezuje.

Na pitanje da li je Antonija strog trener Ivana je savjetovala, uz osmijeh naravno, da je to pitamo kada Antonija nije sa nama, ali je onda ipak odgovorila.

I.K: Antonija je strog ali pravedan trener, ali da nijen,  ne bi bilo rezultata koje postižemo.

A.N: Disipline mora biti , svaku generalnu probu počnemo razgovorom, djeci je dozvoljeno mnogo toga ali se moramo dogovorati. Moramo svi ulagati trud i napor i ne smijemo izgledati loše na sceni zbog nedicispline na probi. Sve generacije prolaze isto. To su školarci, ima dosta sposobnih igrača koji bi mogli biti pedagozi imaju i empatiju i dobro prezentuju znanje ali nema svako vremena za to. Svakodnevno imamo čsove, Milica Radović je asistent svakodnevno je sa nama više sati , dobar je đak i sve stiže..Nije spreman svako da se odrekne svog slobodnog vremena. Posvećenost je drugačija, ali su talenti nesporni.

Posvećenost „Diano“ oduvijek zna da nagradi.

Sa jednog od ranijih koncerata KSC Diano

A.N: Uveli smo nagradu „Talenat godine“ dodjeljujemo je u junu  igraču ili igračima koji daju najveći doprinos u smislu da su sami najviše napredovali. Pokušavamo da motivišemo sve,  a kada entuzijazam i posvećenost  padnu, oni znaju da neko navija za njih, da je tu uvijek.

Ono što Dianu nedostaje je veći prostor. Pamtimo još da su se sa jednog takmičenja vratili okićeni medaljama a kao jedini ali ne nepremostivi kamen spoticanja naveli veliki probrem koji su imali na  takmičarskoj sceni.

A.N: Postoji  plan u vezi sa prostorom, za sada.  Diano ima mnogo članova, oko 150. Poenta NVO je da uočava probleme u društvu i da ih riješava. Mi smo uočili da ima puno djece koja bi voljela da igraju, a mi ne možemo sve da ih primimo. Roditelji nas pitaju zbog čega, a odgovor je jednostavan, nije fer da salu koja nije uslovna prepunimo.Skučen  je prostor, a nije pedagoški, da ne vidimo  sve koji vježbaju, tada su neminovni propusti. U svakoj grupi rade koreograf i asistent, postigli bi i više da je sala prostranija i da je preglednije. Neki veliki skokovi se rade u dalj i naši igrači ne mogu dobiti snagu jer nemaju gdje da skoče. Kada se pojavimo na sto kvdrata izgleda kao da skok nije dobro izveden, a to je  zbog uslova u kojima radimo a ne zbog  nespremnosti naših članova.

Naša novogodišnja želja za „Diano“ bila je da dobiju prostor kakav zaslužuju.

Ivana je svima poželjela  sreću i mir a „Dianu“ da Antonija i Tamara nastave da rade kao i do sada „jer nema toga što ne mogu.“

Antonija je odmjereno kao i uvijek dodala: Želim svima unutrašnji mir,a prostor ćemo nekako naći .

-Željela bih prostor u kakvom će se sva djeca osjećati  privilegovano što su tu.

I članovi i publika i sada se osjećaju privilegovano uz „Diano“ neka tako traje. Srećno!

Ostavite Vaš komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com