Please assign a menu to the primary menu location under MENU

IzdvojenoKultura

DANILO MARUNOVIĆ: UMJETNOST MORA DA BUDE FLEKSIBILNA U ODNOSU NA VRIJEME

Nedavna hercegnovska  premijera dokumentarnog filma „Mirsada“ mladog pozorišnog i filmskog reditelja Danila Marunovića  u okviru umjetničko – aktivističke kampanje “Living dream”, bila je prilika za razgovor ne samo o ovom odličnom ostvarenju već i o  „ranijim radovima“ ,  dokumentarnim filmovima Sad Song, Montenegrin Beauty, Evropa u mom gradu, Lud za tobom , Preludijum za snajper, o ljubavi prema pozorištu, stanju u kinematografiji Crne Gore, planovima. Priču je pokrenula „Mirsada“, dokumentarac  rađen djelimično u maniru igranog filma, posvećen dvanaestogodišnjoj Romkinji, onome što sanja i što joj se događa na ulicama Podgorice, na kojima prosi da bi obezbjedila porodicu…

-Ne pamtim da sam ikada imao izazovniji proces nastajanja bilo kog djela ili u teatru ili na filmu od ovoga, jer je specifičan po mnogo čemu. Film je sniman na periferiji Podgorice, na mjestima gdje kamere nikada nisu zalazile, u prostoru koji levitira distance na nekoj snenosti, posbnosti, na  jednoj jedinstvenoj estetici koju su i Kusturica i mnogi drugi reditelji odavno smjestili u filmske. Međutim, u dokumentarnom postupku to zahtjeva da uđete duboko u taj prostor, da prihvatite sve te datosti koje podrazumjevaju da je to opasno mjesto, da je puno kriminala, da je neizvjesno, da vas ti ljudi moraju prihvatiti, da je za to potrebno vrijeme… Sve je to rezultiralo time da je snimanje trajalo mnogo duže nego što je inicijalno bilo planirano i bilo je mnogo skuplje. Osim budžetskih bilo je i drugih problema nastalih  u „sukobu“ sa romskim mentalitetom koji je vrlo specifičan. Na pola posla Mirsadini roditelji su stopirali snimanje. Nakon dugih pregovora sa romskmi kraljem koji je bio posrednik između filmske ekipe i porodice tražili su novac za nastavak snimanja tako da smo svakog dana morali i njima da plaćamo tantijeme. To samo govori o tome koliko je zapravo Mirsada  i koiko su ta  romska djeca u ozbiljnom ropstvu. Ako si dijete od 12 godina i živiš  u jednom paklu, a onda dođe filmska ekipa i hoće da snimi film o  tebi, to je zaista, iz te vizure, ostvarenje sna. Umjesto da te podrži cijela zajednica i porodica, oni prave tu vrstu prepreka. Meni  je to bilo jako tužno i mnogo me više motivisalo da sprovedem cio projekat do kraja da bih zaista poklonio tom djetetu i cijeloj ekipi, drugarima jednu nevjerovatnu priču kroz koju će moći da odsanjaju  neke svoje snove.

Okolnosti Mirsadinog života jesu surove – otpad, vagoni zaboravljenih  vozova, potleušice u divljem naselju na periferiji grada, prosjačenje. Uprkos tome  film ima  poetičnih, lirskih  trenutaka.

-Malo ljudi locira taj izazov u dokumentarnom postupku, a to je zapravo najveći izazov u ovoj vrsti dokumentarizma. Ovo je vrsta dokumentarnog filma koji ima igranu strukturu. Nije dokumentarac koji je sastavljen od intervjua, već radnja ima Aristotelovski postupak a mašta rediteljskog postupka je tu da  kroz posebnu filmsku optiku  ili ako hoćete umjetnički snajper ponudi da i tako  doživite i snimite realnost. To je zaista teško. Kao reditelj, vi svojim prisustvom,  svojom energijom,  emotivnom harizmom, svojim liderstvom i utičete na stvarnost. Sredstva kojima utičete na stvarnost ne smiju da budu takva da izgubite i trunku autentičnosti.  Čini mi se da mi tu pomaže moje pozorišno obrazovanje, to što radim sa ljudima kao da radim sa glumcima, a da bih dobio ono što želim. To  je jako teško. Svi  mi imamo maske za javnost, od socijalnih mreža do toga kako se ponašamo u društvu, a  meni treba čovjek potuno ogoljen u svojim odnosima, u svojoj privatnosti. Da te neko pusti duboko u svoju privatnost, jako je teško. Potrebno je vrijeme i specifična sredstva, a iznad svega  i uvjek ljubav prema ljudima sa kojim radiš. Oni moraju da osjetete tu ljubav da bi te pustili tako duboko u srž ličnosti. Zato je ta poetika prisutna i ti lirski momenti. Ja  volim svoje likove. Volim Mirsadu , ona mi je kao ćerka. Tako se stiže dalje od onoga što je banalnost i do  filmske produkcije  koja je na nekim sasvim drugim nivoima.

Sudeći prema onome što smo vidjeli u  „Mirsadi“ – vi ste kao reditelj spremni i za igrani film.

-To je jedna od sledećih stvari, ali to je nešto  što u našim okolnostima  sazrijeva ne samo idejno već organizaciono, jako dugo. Vjerujem da će to biti iskorak u mojoj karijeri i da ću ove neke stvari, moj princip i rediteljski postupak, transportovati i u igranu formu, svakako sa dokumentarnim izrazom.

Film „Mirsada“  u jednom segmentu potvrđuje i vašu izuzetnu ljubav prema pozorištu. Mirsada ulazi na probu  pozorišne predstave kao u svijet snova.

– Mirsada je djevojčica koja ima grad,  Podgoricu u šaci. Teatar,  to je neki njen prostor snova i  njeno utočiste. U pozorištu postoje uvjek oni prostori za koje zna  malo ljudi. To su prostori iznad i iza scene… Tu se skriva Mirsada, tu se najbolje vidi magija teatra i taj karakter teatra kao fabrike snova. Zato mi je bilo zanimljivo da se film dešava jednim djelom i u pozorištu jer teatar je uvjek bijeg. Tetar je ono naše utočište, zadnje utočište, Žao mi je zbog ljudi koji nemaju iskustva u pozorištu, a sve je više takvih. Žao mi je jer je pozorište danas zbilja naklonjeno životu, svim onim ljudima koji su usamljeni, koji razmišljaju, koji su zagledani u nebo, koji su uvjek u dilemi, nekom rascijepu, koji su u patnji. Pozorište je na strani, da kažem u afirmativnom smislu, nas tranzicijskih gubitnika, kako nas etiketiraju političke formalne elite. Pozorište je uvjek na strani ugroženih i iz pozorišnog iskustva i obrazovanja proizilazi  možda taj moj lični afinitet za bavljenje temama koje dolaze iz prostora luzera, autsajdera, gubitnika, otpadnika. Tamo se dešavaju procesi  koji postaju zanimljivi filmski razlozi, jaki, snažni i pogodni za film.  Pozorište i film će se u meni uvijek preplitati.

Na neki način vi ste i Novljanin, odrastali ste uz Hercegnovski filmki festival, koliko je on uticao na vaš doživljaj filma.

-Na filmski dio moje karijere uticale su dvije stvari. Kasne projekcije na divnom festivalu koji više ne postoji EX YU fest koji je postojao u  pokojnoj kino Kulturi  u Podgorici. Te kasne projekcije za mene su bile 10 uveče jer sam ujutro morao u školu. Onda su svi ti veliki reditelji i glumci dolazili kod nas kući poslije projekcija jer smo živjeli blizu kina i u tom potkrovlju ja sam  skriven ispod stola slušao  priče  o filmu…

Druga stvar su  bile magične projekcije na Kanli kuli. Ne postoji bolji prostor za projekcije filmova na planeti, to je zaista nešto posebno. Od kada sam bio djete dolazim na te projekcije , poslije sam učestvao sa svojim projektima , takmičio se, bio član žirija. Taj festival je bez sumnje glavna smotra filma u Crnoj Gori i prisustvo tih autoriteta iz svijeta filma na jednom mjestu je za nas koji se bavimo ovim poslom izuzetno važno. I ne zna se  koliko mi  projekata dogovorimo,  koliko se saradnje desi za vrijeme festivala, pa je on  svakako  jedan od najsnažnijih motora razvoja kinematografije u Crnoj Gori.

Koliko umjetnost, ili konkretno pozorište i film mogu mijenjati čovjeka?

Umjetnost mora  da bude fleksibilna u odnosu na vrijeme. Teatar je, nažalost moramo priznati, izgubio snagu koju je imao zato što jer je fokus savremenog čovjeka u nečem drugo, nije u teatru. Ritam njegove svakodnevice je sasvim drugačiji i pozorišna predstava neće promjeniti svijet. Ali pozorište u  televizijskoj  formi apsolutno hoće. Da li možete reći da spot „Mi smo dio ekipe“ koji sam radio o LGBT pravima nije promjenio odnos prema poštovanju njihovih prava, apsolutno jeste. Borci za ljudska prava etikaetiraju ga kao istorijski u toj borbi. Da li je moj film „Lud za tobom“, moj najpoznatiji dokumentarni film, prmjenio fokus javnosti i percepciju u odnosu na lica sa intelektualnim idvaliditetom, apsolutno jeste. Umjetnost, posebno filmski medij, imaju neprocjenjivu snagu uticaja na naš pogled na svijet. Takav  film, eksperimentalnog izraza je uspio doći do Holivuda i to ne na bilo koji način, preko nekog lijevog festivala, već tačno preko puta mjesta gdje su prije neku noć dodjeljeni oskari, u Spilberg dvorani u Egipatskom teatru, i to u kakvoj atmosferi, pravoj elitističkoj, sa holivudskim zvijezdama, podsjeća Danilo Marunović.

Uz ovaj holivudski, podjsetićemo, mladi reditelj nedavno  je  imao izuzetno uspješan nastup u Londonu. Sa    filmom “Umjetnik i isljednik”  učestvovao je na velikoj izložbi Art Riot: Postsovjetski akcionizam,  u čuvenoj Sači galeriji.

I  u ovom projektu  ostao je  slobodouman, kritički raspoložen i  pomalo buntovan.  Osnova za  film,  koji je tokom trajanja izložbe vidjelo više od milion posjetilaca, bili  su stenogrami razgovora Petra Pavlenskog, poznatog po ekcentričnim performansima, sa policijskim inspektorom koji se  tokom isljeđivanja pretvara u poštovaoca umjetnikovog rada.  Noarovska  atmosfera, samo siluete, izuzetna  svedenost  sredstava komunikacije, bili su izazov koji je Marunović savladao – potvrdivši  uvjerenje svih koji znaju da makar i  korak po korak umjetnost zaista može mijenjati svijet.

O novom filmu, osim da ga mladi, talentovani reditelj  istančanog senzibiliteta, posebno za najranjivije  kategorije društva, planira, nismo uspjeli da „izvučemo“ više detalja, osim djednog –  da će itekako biti  društveno angažovan.

Ostavite Vaš komentar

Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com