DruštvoIzdvojeno

BOLNICA MELJINE: MOJA PRIČA: KSENIJA MATOVIĆ -“ZLATNI SAT”

Dugo već u Novom traje tiha borba za očuvanje Bolnice Meljine, ali je očigledno neophodno napraviti i korak više i pružiti snažniju podršku zaposlenima u ovoj ustanovi koji su za razliku od nas svakodnevno suočeni sa problemima, a ipak  istrajavaju.

Od juče na Portalu i Fb stranici vodimo kampanju   “Bolnica Meljine – moja priča”.

Biće to podsjetnik da svi potpišemo podršku za očuvanje ove ustanove, biće i prilika da svako od vas ispriča svoju priču koja će  učvrstiti  nepodijeljeno mišljenje da je Bolnica Meljine –  novska, svima neophodna, bitna i mještanima i gostima.

Konačno, Bolnica Meljine je NAŠA a sve zahtjeve zaposlenih u Meljinama –PODRŽAVAMO!

Evo prve priče koju kazuje novinarka i pjesnikinja KSENIJA MATOVIĆ :

ZLATNI SAT

Prvo je došao sat Bijelog Zeca, crvenkastih očiju.

Kako je samo protrčao, djetinjstvom…govoreći sebi „O zaboga! Zaboga! Zakasniću“!..

Ili sam to bila ja….hrleći u susret…

Potom je došla Tora, na čijim su se šverama gnijezdili golubi, baš kao i moja sitna, koščata šaka u sigurnoj očevoj.

Ne gledam naviše. Previsok je. Gledam u svoje crne lakovane cipelice, bijele dokoljenice i volan haljine. Često pogledam, njegov rukav. Teget sa zlatnim širitima.

Mirisao je na torpedni čamac, „ preko“ i maestral.

Zrak, na so…. i sladoled od vanile kod Geza.

Kada su arivali  Kometsi, cijelo to ljeto je kantalo Rock around the clock.

Mali plastični sat digitronac,  je te sezone bio vrijedniji od Big Bena, a časovničar u Areni, čudesni alhemičar s ogromnim okom, što je znalo loviti otkucaje kroz sitne kotače i svijetove na leđima kornjače.

Potom su kroz škure okrenute jugu, uplivali Dalijevi rastopljeni satovi….

Tog poznog ljeta, ruke moga oca su zalepršale ka prsima.

Bile su sive, poput krila grlica koje je kao dječak pitomio.

Zatvorio je oči.

Činilo se da pada dugo…čitavu vječnost.

Najtamniju noć, sjekle su sirena i strah.

Vojna bolnica je mirisala  na kamfor, gumene đonove sestara i slutnju.

Bezbroj svitaca naselilo je borove i leandre parka što su je dijelili od prvog vala.

– Tata, hoćemo li opet plivat na Karatoč ? Strah me kad vidim mrak dolje…

Ćutimo.

Onda je došao čika Bato.

Rekao je, da ćemo moć plivat, ma i doRosa, ako nas bude volja.

I jedrit.

Na najjaču buru.

Još je rekao… da je to bio „ zlatni sat“.

„Zlatni sat“ je period  koji pacijentu pruža mogućnost preživljavanja i bolji kvalitet života nakon preživljenog srčanog udara. Drugim riječima, „zlatni sat“ je kritično vrijeme,  kada je u pitanju srčani udar. Srčani mišić počinje odumirati 80-90 minuta nakon što mu je onemogućeno opskrbljivanje krvlju, a unutar šest sati, svi zahvaćeni dijelovi srca će pretrpjeti trajno oštećenje, ukoliko izostane reakcija“…pisalo je u jednom od udžbenika, koje sam toga jula na Boku prelistavala zaledno s lorom, pripremajući se za srednju medicinsku.

Ugledala sam ga,  kako je stao kraj parapeta i mahnuo.

U drugoj ruci je drži dva čoka moka.

Još mokar od mora s Karatoča.

Ajmo ća.

Onda je Vojna bolnica, dobila ružne prefikse.

PZU…Zvučalo je kao  KPZ

I izgledalo.

Postala je velika čekaonica.

Mirisala na razblaženu kokošiju supu iz kesice, hlor i „ nema“.

Krošnje više nisu bile ljuljaške za ptice.

Naših 60 minuta je počelo da curi.

Srce počinje da umire na 80…

 

Ksenija Matović

 

 

 

 

 

 

Ostavite Vaš komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com