Please assign a menu to the primary menu location under MENU

Kultura

ART DIJALOG – BUDO SIMONOVIĆ O MIHAILU LALIĆU, VELIKANU PISANE RIJEČI, UMNOSTI I MUDROSTI

Nedavno je u izdanju podgoričkog „Medeona“ objavljena knjiga Buda Simonovića, posvećena Laliću i njegovom djelu. Do sada je jedinstvena knjiga napisana o ovom velikom piscu. Mnogi njeni pasaži su nastali iz prve ruke, iz neposrednih Simonovićevih kontakata sa Lalićem, intervjua koje je sa njim pravio, a kombinovana je i sa odlomcima iz Lalićeve memoraske knjige Prutom po vodi i odlomcima iz Lalićevih djela, te osim dragocjenog svjedočanstva, što ona prije svega jeste. Knjiga ima enciklopedijski značaj, čini je zbir Lalićevih misli, sudova o sudbini čovjeka, čemu je Lalić posvetio najljepše stranice, o samštini i nemaštini, o bogatstvu koje čovjek po sebi jeste…
Gostujući kod urednika ART DIJALOGA, Miraša Martinovića na pitanje šta ga je rukovodilo da napiše ovakvu knjigu, Simonović je rekao:
-Kao što je poznato, Mihailo Lalić se preselio u vječnost iznenada, posljednjeg dana 1992. godine. Tačno 38 dana prije toga, ja sam objavio u „Ilustrovanoj Politici“ veoma opširan i, vjerujem, zanimljiv i po mnogo čemu neobičan intervju. Čim sam saznao za njegovu smrt, osjetio sam neku obavezu, svojevrsni dug prema velikom piscu, sa kojim sam bio i lični prijatelj, želju da sačuvam od zaborava što se ne zna ili manje zna o njemu i njegovom djelu – naravno, bez pretenzija da to bude nekakva monografija o Mihailu Laliću. Prosto, htio sam da ispričam kako sam upoznao ovog, u suštini veoma zatvorenog i na riječima štedljivog velikana pisane riječi, umnosti i mudrosti, kako sam doživio i šta sam sve „pročitao“ u njegovom djelu. Tako je, nakon deset godina rada, nastala ova knjiga u čijem je naslovu, naravno, jedna od Lalićevih misli i poruka. Kako je to prvo izdanje štampano u Beogradu i ostalo gotovo nezapaženo u Crnoj Gori, odlučio sam da, zahvaljujući „Medeonu“ iz Podgorice, na dvadesetpetogodišnjicu, Lalićeve smrti, knjigu ponovo objavim, pomalo i kao moj lični protest zbog nepravednog zaboravljanja ovog književnog gorostasa, koji nesumnjivo čini čast i ponos, ne samo crnogorskoj književnosti i, usuđujem se bez zazora da kažem, stoji prvi uz rame Njegošu.
Otkud tolika posvećenost, Laliću?
– Zahvaljujući tome što je moj otac bio sa Mihailom Lalićem u kolašinskom četničkom zatvoru 1943. godine, a potom i u njemačkom logoru Pavlos Melas kod Soluna, njegove prve zbirke priča „Izvidnica“ i „Prvi snijeg“ su, naravno, odmah dospjele u našu kuću i uz jedno staro Njegoševo „Ogledalo srpsko“, postale moja prva lektira, prije nego što sam i slova naučio, jer bi ih otac u dugim zimskim noćima, uz petrolejku, naglas čitao, a svi ostali, pa i mi djeca, morali smo da slušamo. „Lalićeva hajka“ će potom biti naslov mog maturskog rada u gimnaziji, a pojam đavola u njegovom djelu će me preokupirati i u jednom seminarskom radu na fakultetu…
U knjizi su objavljena dva Vaša značajna intervjua. Poznato je da je Lalić izbjegavao novinare, klonio se javnosti, živio tiho, neprimjetno i nenametljivo. Vi ste uspjeli da mu se približite, kako!?
– Mislim da je presudno bilo to njegovo poznanstvo sa mojim ocem, a da se sasvim otvori, vjerujem da sam zaslužan ja jer sam na sve načine nastojao da izbjegavam ono što su mnogi prije mene činili. Oni koji su željeli da Lalića fasciniraju zvojim književnim znanjem i erudicijom, ostajali su kratkih rukava. Lalić nije volio preveliko mudrovanje pa su se odgovori na takva pitanja obično svodili na po riječ ili dvije, potvrdu ili negaciju, bez ikakvih širih elaboracija, dotle da su u tim razgovorima ubjedljivo više prostora zauzimala pitanja nego odgovori.


U čemu je veličina Lalićevog djela?
– Zaista je teško, nezahvalno i gotovo neozbiljno u jednom ovako kratkom razgovoru, i pokušati da se da odgovor na ovo pitanje. Njegoša uvijek uzdižem i ostavljam po strani, iznad svih, ali – uz svo poštovanje svih ostalih – gledajući u cjelini, cijeneći širinu njegovih pogleda i dubinu umnih, filozofskih zahvata u biće Crne Gore i Crnogoraca, cijeneći njegovu sposobnost, pa i hrabrost, da pronikne u tamne vilajete čovjeka i društva sa ovog kamena, sa ovog podnebesja, da to otvoreno kaže i opiše, niko nije otišao ni dalje ni dublje od Lalića. Čini mi se da se to u ovoj savremenoj zajapurenosti i euforiji elektronike, hiperprodukcije tobožnjih modernih stremljenja u književnom stvaralaštvu, to ne vidi i ne ističe, ali kad se slegne talog i vrijeme učini svoje, nema nikakve sumnje da će na vidiku, uz Njegoša i Lovćen , ostati Lalić i lelejske gore koje su ga iznjedrile.
Kako vratiti Lalića među čitoce, šta bi trebalo uraditi da se njegovo djelo valorizuje na pravi način, da mu se da značaj kakav zaslužuje?
– Crna Gora bi, prvenstveno, prvom dobitniku „Njegoševe nagrade za književnost“ morala konačno da se oduži tako što će objaviti njegova sabrana djela, uz ozbiljnu, autoritativnu prateću, kritičku književno-naučnu analizu tog djela. To bi, zakonito, morao biti podstrek i tvorcima školskih i studijskih programa da ovom piscu obezbijede mjesto koje mu pripada, svakako daleko važnije i prestižnije od onoga na kojem je sada.
„Lelejska gora“ je jedan od najvećih romana južnoslovenskih književnosti… Roman, temom i načinom kako je napisan, porukama kojima iskri, sudbinom čovjekovom, uz koji ide bez sumnje epitet svjetski…
– Da ni slova više nije prekrstio sem romana „Lelejska gora“, Mihailo Lalić bi bio antologijski pisac svjetskog renomea. To jeste zenit njegovog stvaralaštva, baš kao što i svi najveći stvaraoci imaju neko svoje „životno djelo“. Za razliku od mnogih drugih, prvenstveno pisaca, Lalić, međutim, ima bar još nekoliko romana koji su, ako ne barabar, a ono sasvim blizu „Lelejskoj gori“ – „Zlo proljeće“, „Hajka“, „Raskid“…
Obzirom da se dugo bavite Lalićem, lično ste ga poznavali, a znam da Vas je i volio i poštovao, šta Vas je posebno impresioniralo kod Lalića čovjeka i Lalića pisca?
– Kao čovjeku, Laliću sam se uvijek divio zbog njegove skromnosti, odmjerenosti, suzdržanosti i postojanosti, zbog toga što niko nije mogao da ga pokoleba u uvjerenju sem tvrdog, neoborivog dokaza, nikakve lične veze i prijateljstva, da se i ne govori o političkim ili bilo kakvim drugim, pa i ličnim interesima. Kao piscu, divio sam se i divim se njegovoj radišnosti, tome što nijedno svoje djelo do posljednjeg daha nije ostavljao na miru – svako novo izdanje je donosilo nove stranice, njegove popravke i dopune. Čak i „Lelejska gora“ za koju je dobio „Njegoševu nagradu“ – od tog izdanja iz 1964. godine, značajno se razlikuje izdanje „Rada“ iz 1990. godine.


U čemu je posebnost, a jeste posebna, Vaše knjige „Nikad kraja tamnicama“?
– Rekao bih da su to dvije knjige u jednoj. Na jednoj strani su dva moja intervjua sa Lalićem (ne znam nijednog novinara da je dva puta napravio razgovor sa Lalićem!), moj izbor Lalićevih ljubavnih stranica, njegovi zapisi iz kolašinskog četničkog zatvora, njegova saga o smrti i umiranju, njegova potonja priča… Na drugoj strani je moj izbor od preko 600 Lalićevih misli, poruka i poduka, izdvojenih iz njegovog cjelokupnog djela. Jednostavno, to je knjiga koja može da se čita „gdje se otvori“…
Sva Crna Gore je u Lalićevom djelu?!
– Ko god želi i pokuša da istinski, ozbiljno, do srži, sa svim vrlinama ali i manama, upozna Crnu Goru, ostaće samo na pokušaju ako se ne osloni na Lalića i njegovo djelo.

Šta bi posebno izdvojili, koju knjigu, koje priče…I u pričama je neponovljiv. Mislim da bi dobro došao jedan izbor Lalićevih priča, a i obilježje sa po nekim znakom: spomen – bistom, nazivom ulice i sl, iako on to nije volio…
– Naravno, gledano u cjelini, to je „Lelejska gora“. A da bi se razumjela i do kraja shvatila i doživjela sva snaga i grandioznost ovog romana, bilo bi neophodno napraviti jedan izbor Lalićevih priča, koje su neka vrsta „predgovora“, „prologa“ za ovo remek djelo. Kad bi mene neko pitao kao diplomiranog profesora srpskohrvatskog jezika i jugoslovenske književnosti, koji je četiri godine nosio i gimnazijski dnevnik, potpisao bih da niko ne može dobiti svjedočanstvo o završenoj gimnaziji ako nije pročitao Lalićevu „Lelejsku goru“ i barem još jedan od njegovih romana i rukovet priča. A kad je riječ o spomen obilježjima: velika je bruka i sramora da svaki iole veći grad u Crnoj Gori nema ulicu sa Lalićevim imenom, da ne govorim o bruci i sramoti Herceg-Novog u kojem stoji Lalićeva bista samo zahvaljujući njegovom ličnom prijatelju koji je o svom trošku i brašnjeniku napravio i postavio Lalićevu bistu u Igalu. O tome što je Herceg-Novi dopustio da propadne Lalićeva kuća na Toploj, koja je trebalo da bude jedna od znamenitosti i ponosa grada pod Orjenom, suvišno je govoriti…rekao je gostujući u ART DIJALOGU, našeg radija, autor knjige „Nikad kraja tamnicama – Lalićeve poruke i poduke“, Budo Simonović.

 

Ostavite Vaš komentar

Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com