IzdvojenoKultura

“AMALGAM” ŽELJKA BOJOVIĆA, POSTHUMNO PROMOVISANA KNJIGA  EMOTIVNOSTI I MISAONOSTI

Poput poetske zbirke “Posvećene pjesme” koju je svestrani   dramaturg, književnik i poeta, pedagog i novinar  Željko Bojović  ( 1954 – 2019)  svojevremeno podario prijateljima,  teklo je veče koje su organizovali porodica Bojović , prijatelji  i kolege u znak sjećanja na Bojovića a posthumno promovišući njegovu tek objavljenu knjigu “Amalgam”

U “Amalgamu” je, kako je sam zapisao u kratkom predgovoru sažeo” različite književne vrste i rodove i druge vidove javne komunikacije, od priča, intevjua, zapažanja, lirsko poetskog iskaza do osvrta drugih ljudi na moj rad, i mojih osvrta na rad drugih ljudi pa je dakle sastavljena od različitih elemenata. Otuda naziv AMALGAM po leguri koja je takođe sastavljena od različitih elemenata”.

“Amalgam” je i ljekovit, a za Minju Bojanića, kolegu po zavičaju i po peru koji je veče otvorio, na Belavisti gdje su on i  Bojović započeli svoje hercegnovske, nakon mostarskih godina, u olovnim vremenima kada su  im se životi stresli, kako je rekao  “u dvije plastične kese”. Dodao je Bojanić i da je “Amalgam”  vrsta monografije,  kolijevka u istoriji književnosti , a onda podsjetio da  Željko počiva na groblju Sutina iznad Mostara, među čempresima, koje  Bojanić doživljava kao jedine zvonike i minarete kojima se valja okretati .

–  Na kraju se sve svede na to da smrt drijema u svima nama samim činom rođenja, a kada se ona i definitivno probudi to znači i naš konačni san i smiraj – rekao je Bojanić,  ne zaboravljajući da pomene  da je Bojović  u raskošnoj lepezi interesovanja imao I skulptorski rad.

Vujica Ognjenović, često recenzent Bojovićevih knjiga a redovan učesnik hercegnovskih promocija  “Amalgam”  je doživio kao nestvarnu,  pomalo svetačku  knjigu  koju nije lako promovisati u svijetlu činjenice  da je prva koju je dobio bez posvete autora. Uz  uvjerenje da je Željko u drugom, boljem, njemu srodnijem svijetu pravednika i plemenitih ljudi,  naglasio je savršenu strukturu “Amalgama” i umjetničke svjetove koji su  osnovna građa ove knjige, ali su istovremeno  i iskustveni, dokumentarni, veoma originalni  i uvjerljivi.

-Knjiga ”Amalgam” nije samo skup književinih ukrasa, slika, predmeta i pojava stvarnosti, već je to i skup bogate emotivnosi i razvijene misaonosti. Autor upućuje, poruke, savjete, ideje  I razmjenjuje  knjigu  sa čitaocem tako stvara prijateljsku vezu i spregu koja čovjeka čini ljudskijim, etički kvalitetnijim i uzvišenijim, ocijenio je Ognjenović.

Kratak osvrt na vrijeme u kome je Željko Bojović bio direktor i glavni i odgovorni urednik u Radio Herceg Novom  bio je uvod u kazivanje Miraša Martinovića  koji je ocijenio da je  Bojović  kao književnik i kulturni djelatnik Herceg Novom poklonio više od pola života, ali ako sudimo po djelima koja je ostavio možemo reći   da je to cio život.

– Kada se život mjeri smrću, sve izgleda važno i značajno. Sada druge mjere mjere  već prošli život, a  knjiga je znak postojanja. I riječi su trajnije od života. Ova knjiga koja je bila život, drugim mjerama mjeri njegovo trajanje. Ona je amalgam, činjenica, djelanja, putovanja i stvaranja., rekao je Martinović i posebno se osvrnuo na  kratki zapis  objavljen u “Amalgamu”  naslovljen “ NAD NERETVOM MOST”. U podnaslovu  je objašnjenje  ”Ovaj tekst sadrži zabilješke za roman u nastajanju, započet u posljednjim danima života pisca”.

-Iz teksta koji je stao na stranicu  i po,  sluti se veliki  roman o Mostaru,  Hajrudinu neimaru, mostu kao simbolu spajanja obala i ljudi, ocijenio je Martinović i potom ustao da bi pročitao odlomak tog teksta pa zaključio: Šteta je, i to velika, što Željko nije uspio da napiše taj roman, što je ta velika tema ostala nenapisana, a započeta je, živi na sranici i po, uvjeren je Martinović.

O kakvom romanu bismo govorili da je napisan možemo cijeniti po dva ranije objavljena Bojovićeva djela  “Ljetopis porodice Lalušić”   i “San o sreći”…Oba su bila u najužoj konkurenciji za prestižnu NINovu nagradu.

Žarko Mandić pričao je o vremenu drugovanja sa autorom dok  su obojica bili  direktori hercegnovskih osnovnih škola.

-Željko Bojović je bio prozni pisac, poeta, ogledao se u esejistici, napisao je mnogo tih radova, a najviše Željka pamtim iz  našeg druženja u Herceg Novom i direktorovanja, ja u OŠ” Dašo Pavičić” a on u školi “ Milan Vuković”… Teško je svakom prosvetom radniku pisati o prozi i poeziji, naročito o esejistici, a još to i objaviti u časopisima i lsitovima je i ozbiljno i pohvalno. Željko je i to uspijevao, rekao je Mandić I dodao da ovim programom Željku ne prinosimo  „dara onoliko koliko mu treba već koliko je sila našega razuma“.

Glumac Hercegnovskog pozorišta Željko Vavić govorio je dio iz monodrame  Željka Bojovića “ Mi i Englezi” koja je priređena po Pekićevom romanu “Pisma iz Londona”.

Dragana Vlaović koja je vodila program pročitala je i zapis Vitke Vujnović, sjećanje na probe duodrame “Anđeli u niskim oblacima”  koju je Željko priredio za Hercegnovsko pozorište (igrali su Almir Čamdžić i Lidija Petrone) a na osnovu poezije Novice Tadića.

-U njoj se nekako prepleo Tadićev i Željkov poetski rukopis i otvaranje duše do onog momenta kada se iz nje začuje Munkovski krik i najtiši skoro bezglasan jecaj… bio je to ambis koji ne plaši – koji doživljavamo kao sigurni beskraj… objasnila  je Vujnović .

Možda je tako baš zbog poruke kojom je Željko završio  ”Anđele”   – “Moje su riječi prasak; u mojoj je utrobi zvijezda, i to je znak moje moći“ , poruke  koju je potvrdio životom i djelom,  knjigom “Amalgam” a njegovi  Jasmina, Jasenka, Igor, njegovi snaha, zet, unučići, prijatelji i kolege prisustvom na ovoj večeri sjećanja…

V.V.

Ostavite Vaš komentar

WP Facebook Auto Publish Powered By : XYZScripts.com